VIDOVDANAK ILI NAJDALJE NEBO SRBINOVO
Pripremio: mr. sci. Slobodan M . Čurović Apis
Na polju Kosovu desila se i posvetila najnebesnija bitka, tog Vidovadanka, davne 1389. god. I od tog dana Vidovdan postaje najdalje naše nebo i pričest za visine, da se za to živi i gine.
Taj izlazak Bogu na vidjelo, na Sretanje hristovjerne, srbovjerne vojske jeste Srbinov etos i epos…
Srebri se vojska koja u ime Hristovo ide da se ne vrati, nevrativa epopeja, neiseljiva iz svakog jutra Srbinovog.
Osvojiti pravo na podvig, zadobiti smrću vječnovito, to je taj dan vidniji od bilo kojeg sunca, najistinitiji i najduži dan, što je je zadanio toliko vjekova i udanio se u naše glave.
Datum svih datuma, vjeronosni, vjeroljubni, vjeročuvni.
Vidovito poimanje sebe. Lazar je zadobilac najsavršenije misli a ostavilac zemnog straha, razgorio je sebe u susretnici sa suštinom, voljenik vječnosti koji je u strašnom izboru između čistine i stida, žrtve i hvale, odabrao mnogo puta neporecivog, idući i ginući oštroglednom etičnijom stazom. I tako je ostao naša putokaznica, jer glava nije pala, skotrljala se u blato privida, već se voznela, vinula do krila svemilosnog.
Data riječ kneževa je najveći unos jednog naroda u kuću božastvenu, kao što je večera uoči bitke presuda, presudnice, najskromnija i najrečitija, na najtišoj, iskušavajućoj trpezi.Večera trajnog saborišta prijanja u srca, ali danas sve više i gluvlje za neka druga usta alava.
Pa kletva kneževa, da naš narod bude neizostavnik …da stoje veselo junaci i vojvode, i banovi i vlastitelji i vitezi i delije Lazareve , kako li kneževi bračnici …“(iz proiče o kosovskom boju ) str. 296, Milivoje Bašić , Iz stare srpske književnosti)
Da Murat ne očeka vremena. A Lazar primi blaženu smrt. A smrću život iskupio …
„On ostavi spomen rodusrpskom,
Da se priča i pripovijeda
Doj je ljudi i dok je Kosova.“
(Car Lazar i carica Milica)
„Car volede carstvu nebeskome,
A negoli carstvu zemaljskome,“
(Propast carstva srpskoga )
„Na ročište čestitome knezu.“
(Musić Stefan)
„tu je braćo vaše zlamenije.“
(isto )
„digoše se bogom putovati.“
(isto)
Taj strašni dan je:
Istinojavlje-u mjeri stradalnog žrtvovanja
Srbojavlje- gdje se prvi put jedan narod očima zgleda visine kao svoju utjehu i mjeru punoće.
Pred nama je srpska srednjovjekovna drama sa antičkom potkom akrvava pozornica, gdje se ukrštaju mačevi, koplja, sjajni štitovi, gdje svi vole izginuti nego prekršiti obećanje knezu(čak i sluga Vaistina voli ljudski poginuti, no kukavno životariti u stidu zavaravanja. Zar čestita Milica ne liči na Andromahu, zar Stefan Musić nije sjajnošlemi Hektor.
Sudaraju se dva svijeta, principa, u prizivanju imena Božijeg, jer ništa se ne može desiti ako se prvo ne pogine(u trenu pjanom od smrti da bi se vaskrslo gore, gore na visovima, gdje je zapečaćena riječ data, ne oteta, a dati životi neprestano pobjeđivalo i osvanjivalo. Ne zamrklo u zaboravnici, jer tek tamo niko nije ni bio ako nije Hristov postojao.
Teku rijeke krvi, padaju straobalno konjici od megdana , para i grebe nebo njiska i graktanje gavranova, što bi da pomezete ranu ljudsku, na polju Kosovu, u dekoru užasa i „divnijeh „ pogibija.
Glasnici smrti svoje su dočekali, crni glasi a crna sudbina zlosudilišta, njegoševskog onog vapaja bezprebola.
Vidovdanak , vidovranak , našeg ranog sr (b) skog pomenuća, istinitog vojništva na Hristovoj krajini, dok Evropa još ne sluti i ne čuje silinu i rs azijatsku.
Vidovsanak –onaj što još nije isnila niti ispatila , niti izvidala djevojka Kosovka, no još traži nove Orloviće, noseći im krajke krvave i vode lednice sa Sitnice.
Vidovdan, vidozornica svakog Srbina (najpliće grobište, svadište, rastavište i potonje sastavište, sa Božijim imenom kumište.
Vidovdanak-očni vid našeg pojanja, nebesna liturgija, od uspenušalih glasišta, brisnutih i vrisnutih divnih, neizgubljenih, no posvetnih glava, blistavih oklopa, sjajki moći negdanje i krasotnog kraja vitezova časti, jer je Vidovdanvitezovanje časti. I gdje god je glava šiknula u krvi, ni kao je po jedan oreol, jedna crkvica, tugovanica, bezbratnica i besestrica, po jedna armija božurova, sa stubištem od kostiju i vruće, usirene krvi.
Vidovdanak –Bogu darak, obilićan, obilićatićan, obilićadičan, milog imena Miloševog ,koji čudesno potvrdi, žertveno, sam protiv čitavih drugih,
„ko je vjera a ko nevjera „
Iz sumnje ka podvigu od svjetlosti i svetosti, obesmrćen, nikadapobijeđen, najveći bogatnik, svih sr(B)skih usta, sladosno pijanstvo i preplavljenost hrabrošću, taina neprestana sr(b)ske kupe, sobompresuditelj, najvršći sr(b)ski simvol, od zora i borenja.
Neslućena visina Vidovdana toga dana svevidjela dotaknuta je kolektivnom pogibijom, jedina vojska koja se nije se nije vratila, jer nije za nju stidna ravnina, samo nebo, prvi kolektivni upis u smrt.
Siti se Sitnica krvcom, u vazduhu se lijepi šik od još toplih vratova, bauljaju trupovi dok traže svoje bivše glave, pričešćivana i vazda posećivana smrt, podsećana rana smrt Srba, okupalište vitezja i srpske divote, da zadugo ne bude ni isprošenica, ni prosilaca, samo tužnih tamjanica u još zlatnim, al načetim kondirima. Gdje je imenica Smrt ispisana najkrupnijim slovima.
Kosovo polje, tamo, tamo dolje, stalno pogledište Srbinovo, hudo zapitalište jesmo li odmakli, od istine izmakli, jesmo li Lazov putir takli, taj sr(b)ski gral, tal neotkupljeni, vazda utreni.
Kosovište travke pište, ište-ište, zvezde šište, nad klanicom dvaju carstava, šarnih alajbarjaka i vihornih zastava, to je ono najdalje nebo koje je Srbin trebo.
Rečitija i čestitija smrt od hiljadzu psalmi, zasvagda korotnina , smrtninma, koju još presuđuju, osuđuju i posle 624. god a Srbe još rasuđuju .
27.6.2014.god.