Skip to content Skip to main navigation Skip to footer

REHABILITACIJA ILI NEŠTO DRUGO

Piše: prof. Milenko Vakanjac.

Ovih je dana većina srpskih medija bila zaokupljena presudom Višeg suda u Beogradu kojom se rehabilituje NJKV Knez Pavle Karađorđević (27/15.april 1893 Sankt Petersburg- 14.septembar 1976. Pariz). NJKV Knez Pavle bio je praunuk Karađorđev i sin Kneza Arsena (mlađeg brata kralja Petra I) i kneginje Aurore Pavlovne Demidov. Na Oksfordu je diplomirao istoriju umetnosti i postao master of arts. Kasnije dodeljena mu je i diploma počasnog doktora Univerziteta u Oksfordu. U Marseju, 9.oktobra 1934, izvršen je atentat na Kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Kraljevim testamentom NJKV Knez Pavle, bio je predviđen za namesnika zajedno sa Ivanom Perovićem i Radenkom Stankovićem. Na mestu namesnika NJKV Knez Pavle ostao je sve do puča 25.marta 1941. godine kada je otišao u izgnanstvo. Prinuđen da ode u izgnanstvo, NJKV Knez Pavle je iz Beograda otišao sa porodicom u Grčku, zatim u Kairo. Posle samo nekoliko nedelja, pod budnim okom britanske obaveštajne službe preseljen je u Najrobi (Kenija). Početkom juna 1943, NJKV. Knez Pavle sa porodicom je prebačen u Južnu Afriku u Johanesburg. U Evropu, konkretno u Švajcarsku, mogao se vratiti tek 1947.godine. Godine 1952 bio je pozvan u Vindsor, gde je prisustvao sahrani engleskog kralja Đorđa VI, a sledeće godine i krunisanju kraljice Elizabete. Do svoje smrti, NJKV Knez Pavle živeo je pretežno u Parizu. Ima niz stvari, koje i više nego iritiraju, u vezi, pomenute presude Višeg suda u Beogradu i izuzetno neprimerenog izraza, kako se prilikom presude Višeg suda u Beogradu, radi o činu ”rehabilitacije” NJKV Kneza Pavla. A malo iza toga dodaje da se radi ”ispravljanju istorijske nepravde”, što je uz možda sitnije ispravke, i najobjektivniji rezime presude Višeg suda u Beogradu. Mada, istini za volju, nisam baš uveren: da li i na koji način mogu sudovi uopšte ”ispravljati istorijske nepravde”, ne samo kada se radi o NJKV Knezu Pavlu. Ispravljanje istorijskih nepravdi, ipak je i složeniji i mnogo teži proces, nego formalno pravna sudska presuda. Da se razumemo, čvrsto sam uveren da je presuda Višeg suda u Beogradu, bila i potrebna, i nužna, ali njeno vremensko kašnjenje, obzirom na sve društvene i političke promene u Srbiji, apsolutno je zakasneli čin. Nema sumnje da presuda pretstavlja, mada sa zakašnjenjem, veliku satisfakciju, pre svega za članove porodice NJKV Kneza Pavla, kao i za samu kraljevsku kuću Karađorđević.
Međutim, retki su mediji u Srbiji (Press je jedan među njima!) koji su, prilikom presude o ”rehabilitacije”, barem u kratkim crtama izneli, a šta se to NJKV Knezu Pavlu, u odluci jugoslavenske Komisije za ratne zločine iz 1945. godine, ”stavljalo na teret”:

1. Preuzimanjem namesničke funkcije prekršio Ustav,
2. Uzeo vlast u svoje ruke i ignorisao narodne predstavnike,
3. Zadojen mržnjom prema SSSR,
4. Zaključio Trojni pakt,
5. Sistematski sabotirao pripremu za predstoječi rat i doprineo agresivnom ratu Sila osovine.

Ne upuštajući se dublje u ” pravnu osnovanost argumentacije” Komisije za ratne zločine iz 1945.godine, već se na prvi pogled vidi da se njeni ”argumenti” nikako ne slažu sa najobičnijom faktografijom ili istorijskim redosledom dešavanja na kojima se zasniva sama optužba. Možda je već i pomalo trivijalno isticati da se u slučaju NJKV Kneza Pavla, radilo ustvari o ideološkoj optužbi, bez imalo želje ili minimalnog truda da bi se ispostavila, kakva takva, pravna utemeljenost optužbe.
Zbog toga advokatski tim pod vodstvom profesora Olivera Antića, nije imao naročito težak posao da u celini opovrgne, svih pet tačaka ”argumentacije” Komisije za ratne zločine iz 1945. Ali krenimo redom:

1. Nije mogao da prekrši Ustav, jer je Sporazumom iz 1938, sa najznačajnijim strankama i uspostavljanjem banovine Hrvatske, Ustav iz 1931. derogiran u određenim segmentima,
2. NJKV KNez Pavle oslobodio je hrvatske i slovenačke političare koji su prethodno bili zatvarani i postigao sporazum sa Hrvatima kojima je uveo političku stabilnost u Kraljevinu Jugoslaviju,
3. Za vreme njegovog namesničkog mandata, 24.juna 1940. uspostavljeni su diplomatski odnosi sa SSSR, a NJKV Knez Pavle je po majčinoj liniji imao rusko poreklo,
4. Po Ustavu nije mogao da zaključi (pristupanje) Trojnom paktu. Odluku je donela vlada, i to jednoglasno,
5. NJKV Knez Pavle je tražio od SAD i Velike Britanije naoružanje za vojsku Jugoslavije,
a rat je proveo u izgnanstvu u britanskim kolonijama, gde je bio pod nadzorom saveznika.

Pošto je za veliku većinu naših čitaoca, vreme pre izbijanja Drugog svetskog rata, dosta udaljeno i kroz istorijska saznanja kojima su kljukane generacije naraštaja posle Drugog svetskog rata, dosta iskrivljeno i invalidno, potrebno je skrenuti pažnju još na nekoliko istorijsko značajnih momenata koje su se dešavali pred sam početak izbijanja Drugog svetskog rata. To su pre svega takozvani Minchenski sporazum i Sporazum Ribentrop-Molotov. Prvi je zaključen u Minhenu 29.septembra 1938.godine između Francuske, Velike Britanije, Italije i Nemačke. Potpisnici su bili Nevil Čemberlen, Daladije i Adolf Hitler. Drugi, možda još značajniji, bio je Sporazum Ribentrop-Molotov (službeni naziv Pakt o nenapadanju između Nemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika) potpisan 23.avgusta 1939 u Moskvi.
Kada se NJKV Knezu Pavlu ”stavljalo na dušu” od strane Državne komisije za ratne zločine iz 1945; i ”izdajstvo” i ”mržnju prema SSSR-u” i pristupanje Trojnom paktu i još mnogo toga. Kako onda objasniti ponašanje KP Jugoslavije u tom periodu? Verovatno su barem neki od članova spomenute Državne komisije za ratne zločine iz 1945, bili članovi KPJ, one iste KPJ koja je (u skladu sa direktivama iz Kominterne) osuđivala Minhenski sporazum proglašavajući ga za imperijalističku zaveru da bi samo godinu dana kasnije (opet u skladu sa direktivom iz Moskve) nalazila ”pragmatična politička opravdanja” za Sporazum Ribentrop-Molotov (o nenapadanju da i ne govorimo!). Da bi se prilikom napada Nemačke na SSSR 22.juna 1941 (Operacija Barbarosa) našla u čudu, i bez imalo smisla, upravo za ideološku konsistenciju, pozvala narod da podrži SSSR i pruži otpor nemačkim i talijanskim vojnim snagama. Još je bizarnija bila situacija na strani Zapadnih ”saveznika”. Videli smo da su i Čemberlen i Daladije, Minhenskim sporazumom, dali Hitleru odrešene ruke za komadanje Čehoslovačke i aneksiju Austrije.
Sve što je, ako govorimo neideološkim jezikom i ne razmišljamo u ideološkim kategorijama, politički racionalno i pragmatički mogao uraditi NJKV Knez Pavle, uradio je. I to bez greške.
Savršeno mu je bilo jasno da je pristupanjem Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, izabrana jedna, od dve loše varijante. Izabrana je manje loša. Varijantu koja bi Kraljevini Jugoslaviji garantovala neutralnost i neuvlačenju u ratne sukobe. Znajući, čemu bi se u suprotnom slučaju, izložila Kraljevina Jugoslavija. Dozvola nemačkim trupama da mogu koristiti jugoslavensku teritoriju za prelazak svojih trupa, treba u tom pragmatičkom poimanju posmatrati kao, manje zlo. Vlast koju su uspostavili pobednici posle Drugog svetskog rata, svim je snagama pokušala ubediti javnost da su ogromne ljudske žrtve i razaranja koja su se desile tokom Drugog svetskog rata, bile prosto neka ”određena istorijska nužnost” i da je potrebno ”nužnost te istorijske dijalektike” apsolutno razumeti.
Mada nije sasvim na mestu, položaj Kraljevine Švedske u vreme Drugog svetskog rata, kao neutralne zemlje, u mnogo čemu je podsećao na mogući položaj Kraljevine Jugoslavije. Šveđani su naime nemačkim trupama, bez imalo ”istorijskog skrupula” dozvolili prelazak preko njihovog teritorija, prilikom nemačke okupacije Kraljevine Norveške. Nekako se ne sećam da su Šveđani ili zapadni političari ili nedaj Bože istoričari, Švedsku zbog te i više nego evidentne ”kolaboracije sa nacističkom Nemačkom”, razapinjali na krst. Isporuke kvalitetnog švedskog čelika nemačkoj ratnoj mašineriji bio je samo ”simpatična ilustracija” duplih ili uopšte nikakvih političkih kriterija koji su se primenjivali, kada su bile u pitanju Skandinavske zemlje, a drugi, mnogo ”pricipijelniji”, kada se radilo o Balkanskim zemljama.
Puč od 27.marta 1941 kog je izvela zaverenička grupa visokih oficira Jugoslovenske vojske na čelu sa brigadnim generalom Borivojem Mirkovićem zbacila je s vlasti tročlano kraljevo namesništvo, NJKV Kneza Pavla Karađorđevića, dr. Radenka Stankovića, dr.Ivu Perovića, kao i vladu Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka. Formirana je vlada na čijem se čelu našao vazduhoplovni general Dušan Simović, a vlast su zaverenici predali maloletnom kralju Petru II. Karađorđeviću.
Na stranu, koliko je bila ”ideja” o svrgavanju NJKV Kneza Pavla od strane zavereničke grupe oficira ”originalna”, ili možda samo dobro izvedena operacija britanske SOE (Službe za specijalne operacije), po nekim izvorima čak i financirana sa 500 hiljada funti sterlinga, kako bi ” narodni gnev” (Bolje rat,nego pakt!) bolje odjeknuo u javnosti. Ipak, ostaje utisak ”zavere” političkih amatera, koju su u izvesnom vremenu eksploatisali i komunisti, tvrdeći da su ”27.mart 1941 i demonstracije, bile odraz raspoloženja širokih narodnih masa pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije”, sve dok ih nije, u jednom intervjuu ”provalio njihov čovek” dr. Vladimir Bakarić, on šalantno priznavši da je demonstracije organizirala SOE (Bakarić je rekao Intelidžens servis!). Treba priznati da se dr. Bakarić odlučio na tu izjavu, puno, puno godina iza pobedonosne 1945.godine, i rada Državne komisije za ratne zločine. Ostaje svakako utisak, ako upotrebim kao metaforu naslov knjige srpskog pisca Milovana Danojlića Oslobodioci i izdajnici (Ninova nagrada iz 1997.godine), kako je u današnje vreme vrlo teško, ako i nemoguće, donositi i relevantne istorijske sudove, o političkim ličnostima prošlosti, bez određenog sagledavanja koje sve, razorne posledice, na srpsko istorijsko pamćenje je ostavila ideološka dresura kojoj je podvrnut srpski narod, tokom celog posleratnog perioda. I to sa kompletnom ”klasifikacijom”, kako na ”oslobodioce”, tako, ako ne i mnogo više, na ”izdajnike”.
Upravo zbog toga, treba početi istorijsku ulogu NJKV Kneza Pavla, sagledavati na jedan istorijskoj nauci i njenim metodima, primereniji način. A svakako bez ideoloških stigmatizacija koje su više proizvod nekog drugog vremena i njegovih ”imperativa”.
Da se vratim pojmu ”rehabilitacije”, upotrebljenom povodom presude Višeg suda u Beogradu. Zašto smatram da termin ”rehabilitacija”, nikako ne može, barem ne u celosti, odgovoriti na ideološku stigmatizaciju kojom je ”rigorozno” podvrgnut NJKV Knez Pavle od strane Državne komisije za ratne zločine iz 1945.godine. Međutim da pogledamo, kako se u enciklopediji Vikipedija definiše politička rehabilitacija:
”Politička rehabilitacija je proces vraćanja političkih disidenata u politički život ili posthumno priznavanje ispravnosti njihovih stavova koji su prethodno javno osuđeni. Takva politička izopštenja su osim isključenja iz političke partije i političkog života, često bila praćena i montiranim sudskim procesima gde su ova lica osuđivana na kazne zatvora, prinudni rad, zabranu javnog delovanja, a verovatno i smrtne kazne.
Sudska rehabilitacija u tom slučaju može prethoditi ili doći nakon političke, ali može i izostati. Tako da ne postoji direktna i neraskidiva veza izmeđuova dva procesa, mada se ona često podrazumeva, čak se ova dva procesa ponekad pogrešno poistovećuju. Politički se može rehabilitovati pojedinac, politička grupa, stranka ili grupacija stranaka čije je delovanje prethodno osuđeno kao štetno za državu i narod.”
Ako dobro sagledamo spomenutu definiciju, moramo primetiti, kako je ona više obojena političkostranačkim dimenzijama i posledicama koje proizlaze iz ”rehabilitacije”, i utoliko je skoro neprimenjiva na današnju rehabilitaciju NJKV Kneza Pavla. Kao prvo, NJKV Knez Pavle, barem koliko je meni poznato nije bio ni član, ni simpatizer, nijedne tadašnje političke partije. Čak bi za aristokratu njegovog kova i obrazovanja, bilo nezamislivo priklanjanje profilisanoj političkoj opciji.
Sve što je radio u politici, NJKV Knez Pavle, pogotovo svi razgovori koji su vođeni bilo u Nemačkoj ili Italiji ili Engleskoj, bili su apsolutno, po mom skromnom mišljenju, rasterećeni političkih imperativa koje bi diktirali stranački pogledi i interesi. Jasno je da NJKV Knez Pavle nije voleo komuniste, kao i njegov prethodnik Kralj Aleksandar, ali njegovo mišljenje onacionalsocijalistima i fašistima, verovatno nije bilo ništa manje odbojno. Sa druge strane, jednostavno se od prisutnosti obe dominatne ideologije tadašnje Evrope nije moglo pobeći. Trebalo je voditi razgovore, bez obzira na sopstveno mišljenje, odbojnost ili afinitete. Sumnjam da su NJKV Knezu Pavlu, kao istoričaru umetnosti promakle ”estetske i ostale dimenzije” nacionalsocijalizma u Nemačkoj, njegovih silnih parada, marševa i pokazivanja ratne spreme i naoružanja. Isto važi i za Italiju. Nešto drugačiji ali mnogo perfidniji ispao je odnos Engleske prema NJKV Knezu Pavlu, uostalom potpuno isto važi i za odnos Engleza prema vođi Ravnogorskog pokreta, ministru odbrane u kraljevskoj vladi, Đeneralu Dragoljubu Mihailoviću. Vrlo verovatno, ni NJKV Knez Pavle, ni Đeneral Mihailović, nikada nisu sumnjali u dobre (savezničke, prijateljske) namere Engleske i njenih političara. NJKV Kneza Pavla, ta je bezrezervna odanost, koštala progonstva i internacije, a Đenerala Mihailovića su engleski ”prijatelji” takođe, uz ”pomoć naroda i komunista” na savršeno pravno ništavnom procesu, osudili na smrt.
Vratimo se još jednom na definiciju ”rehabilitacije”. Mogli bi se i složiti sa delom konstatacije iz Vikipedije:” Sudska rehabilitacija u tom slučaju može prethoditi ili doći nakon političke, ali može i izostati!”. U slučaju NJKV Kneza Pavla došlo je do sudske rehabilitacije, što je bez obzira na nedopustivo vremensko kašnjenje, ipak nešto. Kako danas stvari stoje, teško je predvideti, kako će se odvijati proces političke rehabilitacije NJKV Kneza Pavla i pogotovo Đenerala Mihailovića.
Sudski proces rehabilitacije Đenerala Mihailovića nije još došao na red. Nešto ”brže”, ali još uvek sa više nego primetnim kašnjenjem desila se ”rehabilitacija” i akademika
Slobodana Jovanovića, jednog od najistaknutjih srpskih intelektualaca 20.veka, pravnog teoretičara , osnivača Srpskog kulturnog kluba i predsednika jugoslavenske vlade u londonskom egzilu u vreme Drugog Svetskog rata. Odlukom Okružnog suda u Beogradu u oktobru 2007.godine, zvanično je rehabilitovan akademik Slobodan Jovanović. Tom se odlukom proglašava ništavnom presuda Vrhovnog suda FNRJ od 15.jula 1945 kojom je Slobodan Jovanović osuđen na 20.godina zatvora sa prinudnim radom i gubitak građanskih prava na 10.godina i konfiskaciju imovine.U decembru 2011 iz Londona su preneti posmrtni ostaci Slobodana Jovanovića u Srbiju i sahranjeni.

Sasvim bez potrebne refleksije, pre svega političke ali i ostalih, ostati u slučajevima ”rehabilitacije”: NJKV Kneza Pavla, Đenerala Mihailovića i Slobodana Jovanovića, unutar sintagme ”ispravljanja istorijske nepravde”, nanesene spomenutoj trojici istaknutih srpskih velikana u sudbonosnom periodu, pred sam početak Drugog svetskog rata i u vreme Drugog svetskog rata. Putem, ničim utemeljenih kvalifikacija o ”izdajničkom ponašanju” ili ”kolaboraciji”, time je nanešena i ogromna šteta samom srpskom narodu. Istoričar Slobodan Marković, predsednik Komisije za tajne grobnice i član Komisije za utvrđivanje okolnosti stradanja đenerala Dragoljuba Mihailovića, na suđenju za rehabilitaciju đenerala Mihailovića, u novembru mesecu 2011.godine dostavio je brojna dokumenta iz perioda Drugog svetskog rata o tome da đeneral Mihailović ”nije kolaborirao, ni sa Nemcima, ni sa Italijanima, ni sa vladom generala Milana Nedića”. Što jasno ukazuje da su ”dokazi” na suđenju đeneralu Mihailoviću bili montirani. Da bi sveukupna ironija bila veća, dokumenta o đeneralu Mihailoviću, sakupljala je engleska SOE (Služba za specijalne operacije), ona ista služba koja je organizovala ”demonstracije i spontanu reakciju srpskog naroda od 27.aprila 1941.godine”.
Originalna dokumenta sa suđenja đeneralu Mihailoviću, ili bar dobar deo njih, nepovratno su izgubljena, u nikada sasvim objašnjenim putešestvijima, od Beograda do Sarajeva i nazad. Srećom se lična arhiva NJKV Kneza Pavla, sačuvala, odnosno predata je na čuvanje Kolumbijskom Univerzitetu u SAD-u, i pre ne baš mnogo godina predata su državi Srbiji. Takođe je odlikovanje Legije zasluga prvog stepena, najviši orden strancima koji dodeljuju SAD i kojim je američki predsednik Hari Truman 29.marta 1948.godine odlikovao generala Mihailovića, ”stigao” u ruke ćerke generala Mihailovića, Gordane, tek 2005.godine.
Svim tim ”suđenjima”, velikim vremenskim ”kašnjenjima” rehabilitacija, upornom nametanju srpskom narodu implicitne ”krivice”, zbog učinjenih ”istorijskih propusta” i slično, i više je nego zajednička matrica ponašanja. I to kroz duži vremenski period koji očito ne završava rehabilitacijama, nego je i dalje snažno prisutan, pogotovo u današnje vreme. I suviše je tu prisutnih ”slučajnosti” u kojima nastupaju, kao isti akteri, iste države, koje su bile prisutne, sa svojim interesima, i u vreme Prvog i Drugog svetskog rata, i kasnije. Srbija, ni tada, a ni danas, nije bila; ni vojna, ni ekonomska velelesila, koju bi se mnogo pitalo o njenim sopstvenim interesima. Ljudi, poput NJKV Kneza Pavla, đenerala Mihailovića i Slobodana Jovanovića, ljudi kojima je bio cilj sačuvati zemlju pred opasnostima koje su potresale Evropu i svet, nemilice su uklonjeni, pošto su smetali u realizaciji ciljeva velelesila.
Uveren sam, da treba već sprovedene sudske rehabilitacije, smatrati realnim i potrebnim dostignućima, ali kojima i više nego nedostaje, jedna sveobuhvatna i celovita analiza; šta se to sve dešavalo srpskom narodu u proteklom 20.veku, i pre svega, sa kakvim posledicama. Današnje srpske političke i ostale elite neverovatno malo su naučile iz proteklih istorijskih perioda, gotovo da nijedna ”lekcija” nije savladana kako treba. Sve se velikom mukom savladava ”u hodu”, ili sa mnogo ponavljanja osnova, u međunarodnim odnosima.

Uporno se ponavljaju, i greške, i uvreženi stereotipi, bilo o ”našim tradicionalnim prijateljstvima” ili ”saveznicima”, još gora su naša tumaćenja njihovih ”dobrih namera” i onoga što se Srbiji nudi, pod ”dobrim namerama”. Svemu tome pridodati su i odnosi koji se reflektuju na poziciju i relaciju Srbije prema nekadašnjim republikama zajedničke države SFRJ. Danas samostalnim državama u srpskom okruženju. Iz perioda namesništva NJKV Kneza Pavla postoji anekdota koji i više nego dobro ilustruje, sa koliko trezvenosti i političkog pragmatizma je NJKV Knez Pavle procenjivao tadašnju političku situaciju, pogotovo onu, nastalu formiranjem banovine Hrvatske i vlade Cvetković-Maček. U jednoj od audijencija kod NJKV Kneza Pavla, pred sam početak Drugog svetskog rata, i Dragiša Cvetković, i Vlatko Maček, takmičili su se u opisivanju svih mogućih prednosti koje će doneti mir i stabilnost u Kraljevini Jugoslaviji, posle formiranja Banovine Hrvatske. NJKV Knez Pavle, prekinuo je njihovu guslarsko nadmetanje, jednom samom rečenicom: ”Gospodo, pa nismo mi Engleska!”. Kao što ni Kosovo danas ne podseća na rešenja u: Južnom Tirolu, u Škotskoj, Belgiji, Baskiji ili još na nekim drugim mestima.
I za sam kraj jedan zanimljiv detalj koji se odnosi na današnju Sloveniju, i njen odnos prema svojini NJKV Kneza Pavla, konkretno se radi o zamku Brdo kod Kranja koji je u tridesetim godinama, prošlog veka, svojim novcem kupio NJKV Knez Pavle. Bilo mi je je neobično da je Slovenija prihvatila prilikom ulaska u EU, pravila restitucije (povračaj oduzete imovine licima kojima je oduzeta posle Drugog svetskog rata!), ali ta pravila su u Sloveniji ” pravno tumačena” na način da važe za sve, sem za kraljevsku porodicu Karađorđević. Šta je zanimljivo iz više razloga, ali ostavimo to, i pogledajmo na čemu je slovenačka država zasnovala svoj ”nepokolebivi stav”, pogotovo kada se radi o Brdu koji je posle omiljene Titove rezidencije posle Drugog svetskog rata, pretvoren u slovenački protokolarni objekt. Samo za potsećanje, u vreme slovenačkog predsedavanja EU, upravo na Brdu su se, između svega ostalog, donosile i odluke, značajne za političku sudbinu današnje Srbije. I potpuno su u pravu naslednici NJKV Kneza Pavla, konkretno Princeza Jelisaveta i njen brat Aleksandar, najavom da će posle sudske rehabilitacije, njihovog oca, NJKV Kneza Pavla, tražiti od slovenačke države da im vrati njihovu imovinu. Umalo zaboravih, na čemu je to Slovenija dosada zasnivala svoju ”pricipijelnost”. Nećete verovati, na onim istim ideološki obojenim floskulama, o ”izdaji” i ”kolaboraciji”, Komisije za ratne zločine iz godine 1945. Međutim, bilo bi, i naivno i politički neodgovorno, kada bi srpska država, bez obzira koja politička elita će upravljati Srbijom, problem povraćaja Brda, protumačila kao isključivi problem naslednika NJKV Kneza Pavla. M.V.

Prikom pisanja teksta korištene su sledeći izvori:
Politika,
Blic,
Press,
B-92,
Enciklopedija Britanika,
Vikipedija,
Kosta St. Pavlović- Dvadesetogodišnja prepiska sa knezom Pavlom,
Veroslav Rančić: Konačna istina.