Legenda sa ženom u temeljima Skadra još živi

ZIDANJE SKADRA

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata tri Mrljavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrljavčević Gojko;;
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora,
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada:;
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
“Ne muči se, Vukašine kralje,;
“Ne muči se i ne harči blaga;
“Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
“A kamo li sagraditi grada,
“Dok ne nađeš dva slična imena,
“Dok ne nađeš Stoju i Stojana,;
“A oboje brata i sestricu
“Da zaziđeš kuli i temelje,
“Tako će se temelj održati,
“I tako ćeš sagraditi grada.”
Kad to začu Vukašine kralje,;
On doziva slugu Desimira:
“Desimire, moje čedo drago!
“Do sada si mi bio vjerna sluga,
“A od sada moje čedo drago,
“Vataj, sine konje u intove,;
“I ponesi šest tovara blaga,
“Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
“Te ti traži dva slična imena,
“Traži, sine, Stoju i Stojana,
“A oboje brata i sestricu;;
“Ja li otmi, ja l’ za blago kupi,
“Dovedi ih Skadru na Bojanu,
“Da ziđemo kuli u temelje,
“Ne bi l’ nam se temelj održao,
“I ne bi li sagradili grada.”;
Kad o začu sluga Desimire,
On uvati konje u intove,
I ponese šest tovara blaga,
Ode sluga preko b'jela sv'jeta,
Ode tražit’ dva slična imena;;
Traži sluga Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al’ ne nađe dva slična imena,
Al’ ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,;
Dade kralju konje i intove,
I dade mu šest tovara blaga:
“Eto, kralje, konji i intovi,
“I eto ti šest tovara blaga,
“Ja ne nađoh dva slična imena,;
“Ja ne nađoh Stoje i Stojana.”
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin’ majstora,
Gradi kralje Skadar na Bojani,;
Kralje gradi, vila obaljuje,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada;
Pa dozivlje iz planine vila:
“More, ču li? Vukašine kralju!;
“Ne muči se i ne harči blaga,
“Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
“A kamo li sagraditi grada;
“No eto ste tri brata rođena,
“U svakoga ima vjerna ljuba,;
“Čija sjutra na bojanu dođe
“I donese majstorima ručak,
“Ziđite je kuli u temelje,
“Tako će se temelj održati,
“Tako ćete sagraditi grada.”;
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
“Čujete li, moja braćo draga!
“Eto vila sa planine viče,
“Nije vajde, što harčimo blago,;
“Ne da vila temelj podignuti,
“A kamo li sagraditi grada;
“Još govori sa planine vila:
“Ev’ mi jesmo tri brata rođena,
“U svakoga ima vjerna ljuba,;
“Čija sjutra na Bojanu dođe
“I donese majstorima ručak,
“Da j’ u temelj kuli uzidamo,
“Tako će se temelj održati,
“Tako ćemo sagraditi grada.;
“No jel’, braćo, Božja vjera tvrda,
“Da ni jedan ljubi ne dokaže,
“Već na sreću da im ostavimo,
“Koja sjutra na Bojanu dođe?”
I tu Božju vjeru zadadoše,;
Da nijedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru,
Ode svaki s ljubom u ložnicu.;
Al’ da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
“Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
“Nemoj sjutra na Bojanu doći;
“Ni donijet’ ručak majstorima,
“Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
“Zidaće te kuli u temelje.”
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:;
“Ne prevar’ se, vjerna moja ljubo!
“Nemoj sjutra na Bojanu doći
“Ni donijet’ majstorima ručak,
“Jera hoćeš mlada poginuti,
“Zidaće te kuli u temelja.”;
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrljavčevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici,
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
“Ču li mene, moja jetrvice!;
“Nešto me je zaboljela glava,
“Tebe zdravlje! preboljet’ ne mogu;
“No ponesi majstorima ručak.”
Govorila ljuba Uglješina:
“O jetrvo, gospođo kraljice!;
“Nešto mene zaboljela ruka,
“Tebe zdravlje! preboljet ne mogu,
“Već ti zbori mlađoj jetrvici.”
Ona ode mlađoj jetrvici:
“Jetrvice, mlada Gojkovice!;
“Nešto me je zaboljela glava,
“Tebe zdravlje! preboljet’ ne mogu;
“No ponesi majstorima ručak.”
Al’ govori Gojkovcia mlada:
“Ču li, nano, gospođo kraljice!;
“Ja sam rada tebe poslušati,
“No mi ludo čedo nekupato,
“A bijelo platno neisprato.”
Veli njojzi gospođa kraljica:
“Idi,” kaže, “moja jetrvice,;
“Te odnesi majstorima ručak,
“Ja ću tvoje izaprati platno,
“A jetrva čedo okupati.”
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak,;
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrljavčević Gojko,
Junaku se srce ražalilo,.
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kol'jevci,;
Đe ostade od mjeseca dana,
Pa od lica suze prosipaše;
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe,
Krotko hodi, tiho besjeđaše;;
“Što je tebe, dobri gospodaru!
“Te ti roniš suze od obraza?”
Al’ govori Mrljavčević Gojko:
“Zlo je, moja vjerenice ljubo!
“Imao sam od zlata jabuku,;
“Pa mi danas pade u Bojanu,
“Te je žalim, pregoret’ ne mogu.”
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
“Moli Boga ti za tvoje zdravlje,;
“A salićeš i bolju jabuku.”
Tad’ junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrljavčevića,;
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;;
Al’ se smije tanana nevjesta,
Ona misli, da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat’,
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,;
Uzidaše dori do koljena,
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada, da je šale radi.
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,;
Uzidaše dori do pojasa,
Tad’ oteža drvlje i kamenje,
Onda viđe, šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu, kao ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:;
“Ne dajte me, ako Boga znate!
“Uzidati mladu i zelenu.”
To se moli, al’ joj ne pomaže;
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,;
Pake moli svoga gospodara:
“Ne daj mene, dobri gospodaru!
“Da me mladu u grad uzidaju,
“No ti prati mojoj staroj majci,
“Moja majka ima dosta blaga,;
“Nek ti kupi roba il’ robinju,
“Te zidajte kuli u temelja.”
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta,
Da joj više molba ne pomaže,
Tad’ se moli Radu neimaru:
“Bogom brate, Rade neimare!
“Ostavi mi prozor na dojkama,
“Isturi mi moje b'jele dojke,
“Kade dođe moj nejaki Jovo,;
“Kada dođe, da podoji dojke.”
To je Rade na bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke u polje isturi,
Kada dođe nejaki Jovane,;
Kada dođe, da podoji dojke.
Opet kužna Rada dozivala:
“Bogom brate, Rade neimare!
“Ostavi mi prozor na očima,
“Da ja gledam ka bijelu dvoru,;
“Kad će mene Jova donositi
“I ka dvoru opet odnositi.”
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru,;
Kada će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,;
Po neđelji izgubila glasa;
Al’ đetetu onđe ide rana,
Dojiše ga za godinu dana.
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide rana;
Zarad’ čuda, i zarad’ lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.