DA LI EU POKUŠAVA RUŠITI DEJTON I SA TIM RIZIKUJE RAT U BiH, A MOŽDA I ŠIRE?
Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazum naziv je mirovnoga dogovora iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992.-1995.
Konferencija je održana od 1. do 21. novembra 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. decembar 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.[1] Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma.
U BiH, Daytonski sporazum nikada nije službeno preveden niti je ratificiran u parlamentu. Nikad nije objavljen u Službenom listu BiH. Potpisan je bez znanja građana BiH. Legalno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine koje je po važećem Ustavu Države jedino imalo pravo donijeti „Odluku“ o potpisivanju Daytonskog sporazuma nikada nije donijelo takvu Odluku, a to nije učinila ni Parlamentarna skupština Republike Bosne i Hercegovine. Ovlašteni tumač još uvijek je Ured visokoga predstavnika (OHR), a jer je ured pred gašenjem, došlo je u pitanje funkcioniranje institucija.
Današnja politička podjela i struktura vlasti u Bosni i Hercegovini dogovoreni su kao dio Daytonskog sporazuma. Sastavni dio tog dokumenta je i ustav temeljem kojeg funkcionira današnja Bosna i Hercegovina.
Ni 28 godina poslije uzorci Sporazuma koji su se nalazili u Srbiji, Hrvatskoj i BiH nisu prevedeni.[8]
Prema članovima izaslanstva RS u Daytonu, verzija na engleskom jeziku potpisana u Parizu 14. decembra 1995. godine po povratku srpskog izaslanstva iz Pariza, bila je čuvana u sefu tadašnjeg predsjednika RS Radovana Karadžića ili predsjednika Narodne skupštine Momčila Krajišnika. Hrvatsko i bošnjačko izaslanstvo dobili su također svoje primjerke. Februara 2008. godine doznalo se da je originalni primjerak Opštog okvirnog sporazuma za mir izgubljen. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić otkrio da je bosanskohercegovački primjerak originala dokumenta nestao iz Arhiva BiH, a slično se ponovilo s originalom Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini. Na to je Okružno tužiteljstvo pokrenulo istragu o ovom slučaju, i za njim se tragalo u arhivu Ministarstva vanjskih poslova i Arhivu BiH. Otkriveno je da nema ni jednog primjerka, ni hrvatskog, ni bošnjačkog ni srpskog. Zbog toga je na zahtjev Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine BiH Ministarstvo vanjskih poslova Francuske preko Ministarstva vanjskih poslova BiH krajem 2009. dostavila ovjerenu fotokopiju originala Daytonskog sporazuma sa svim aneksima. Godinama formalno nikada nije preveden jer za to nije postojala politička volja.
Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 28 godina pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 28 godina, često na štetu Srba i Hrvata. Najmanji konstitutivni narod, Hrvati traže jednakopravnost, traže izmjene Ustava. Avgusta 2014. u Zastupničkom domu američkog Kongresa ovih dana našla rezolucija koja po prvi put na izravan način upozorava na gaženje političkih prava Hrvata i traži prevedeno rješenje koje će zaustaviti daljnje ponižavanje najmalobrojnijeg naroda. Rezoluciju je u proceduru uputila kongresnica Janice Hahn koja između ostalog ističe da se izbori u BiH ubuduće moraju odražavati pravo konstitutivnih naroda i ostalih birati svoje legalne predstavnike u institucijama, čime bi “tada predstavljali narode i građane u skladu s temeljnim odredbama Daytonskog sporazuma za razliku od sadašnje prakse u kojima je omogućeno da jedan konstitutivni narod bira predstavnike drugog konstitutivnog naroda, što vodi daljnjem ometanju političkih prilika u zemlji.” Rezolucija posebno skreće pozornost na situaciju u Federaciji BiH gdje su politička prava Hrvata i Srba također ugrožena, a puna funkcionalnost FBiH označena je kao ključnu činjenicu budućnosti BiH te da svaka reforma FBiH mora uzeti u obzir zaštitu svih konstitutivnih naroda, uključujući najmalobrojnije Hrvate te bi se u tom procesu trebalo spriječiti daljnje slabljenje njihove pozicije.