SLAVNI SRPSKI RATNICI I NJIHOVA HRABROST

SIMBOL SRPSKE ŽELJE ZA SLOBODOM

Autor: Radoje Nastić

Smiraj dana pored Gabrovačke rijeke, pored kruga vojne kasarne u Nišu. Miruju i stoljetni platani i krošnje kestenova. Preko drvenog mostića na umirenoj rječici tiho prelaze rijetki turisti. Samo pedesetak metara dalje, širokim bulevarom, a nekad carigradskim drumom, tutnje automobili.U Ćele-kulu se ulazi baš sa te strane gdje huči civilizacija. Susret sa očekivanim, godinama slušanim, pročitanim i načitanim je izuzetan.

– Ovdje ulazim kao da hodim po zamrznutoj vodi. Plašim se bata mojih koraka – kaže jedan posjetilac dok briše maramicom znoj sa čela. U polutami kapele, u čijem se centru nalazi četvrtasta kamena građevina, sa njenih posivjelih, isplakanih i iskrzanih zidova iz praznine lobanja kao da nas gledaju oči mrtvih ratnika. Oni koji su ušli u ovu omalenu građevinu zastaju, gledaju, krste se, šapuću molitvu ili nijemo stoje zagledani kroz nekada gorda čela srpskih ustanika. Saša Đokić je došao u Niš iz Ciriha kod rodbine i istog dana stigao do Ćele-kule.

– Čitao sam o ovom spomeniku poremećenog ljudskog uma, ali hartija ne prenosi osjećanja. Ovo je dirljivo, a posebno kad sebe natjeramo da se vratimo 200 godina unazad i zamislimo kako je ova građevina od svježe odsječenih ljudskih glava tada izgledala – kaže Đokić. Nišlijka Milja Panić kaže da je to dio srpske istorije.

– Ovo je priča o junaštvu srpskih vojvoda i ustanika, slika monstruoznosti pobjednika bitke na Čegru koji Srbima nije mogao oprostiti što su časno branili svoja ognjišta – kaže ona. Istorija govori da je poslije boja na uzvišenju Čegar kod Niša komandant turske vojske Kuršid Ahmed-paša, ljut zbog velikog broja izginulih vojnika, naredio da se izginulim srpskim vojnicima odsjeku glave. Za svaku je plaćao 25 groša i one su u toku noći u korpama na konjima dopremljene u nišku tvrđavu. Turske starješine su po gradu pokupile ćurčije (kožare) i natjerale ih da oderu glave, onda su ih napunili pamukom i paša ih šalje sultanu u Carigrad kao znak velike pobjede.

– Paša je naredio da se od lobanja sazida kula i to pored glavnog carigradskog druma kako bi na taj način zastrašio pobunjene Srbe i u njima ubio svaku želju za ustankom – kaže kustos Ćele-kule Predrag Pavlović. Ćele-kula je prvobitno bila četvrtasta kamena građevina visoka 4,5 metara. Turci su u njene zidove u 14 paralelnih redova ugradili po 16 ili 17 lobanja. Podaci govore da se ova neobična građevina sastojala od 925 srpskih glava. Danas se u kuli nalazi 58 lobanja.

– Kula je zidana na brzinu da bi se što brže postigao njen efekat zastrašivanja na raju. Svježe lobanje i glave su utiskivane u malter kule. Poslije njenog završetka rodbina je dolazila, prepoznavala glave svojih najmilijih, odnosila ih i dostojanstveno sahranjivala. Ovaj objekat je sve do 1878. godine bio pod vedrim nebom tako da se veliki dio lobanja istrošio – kaže Pavlović. Za dva vijeka na hiljade ljudi sa strahom, poštovanjem, znatiželjom ili slučajno ušlo je pod svodove kupole Ćele-kule, spomenika ljudske brutalnosti i svireposti. Građena da narodu utjera strah u kosti vremenom je postala simbol srpske želje za slobodom. Do Ćele-kule je sredinom 19. vijeka svratio i francuski književnik i političar Alfons de Lamartin. Zapisano je da očima nije mogao da vjeruje šta je vidio. Bio je duboko potresen i u svoju bilježnicu je zapisao da na nekim glavama na vjetru još leprša kosa kao lišaj i mahovina.

– Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu šta vrijedi nezavisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cijenu platili njihovi očevi – zapisao je Lamartin. Ćele-kula je udaljena od brda Čegar samo dva-tri kilometra. Na uzvisini sa koje puca pogled na grad Niš na mjestu gdje se 31. maja 1809. godine odigrala bitka između srpskih ustanika i turske vojske stameno stoji spomenik.Izgrađen je na kostima oko 3.000 srpskih ratnika kojima je komandovao resavski vojvoda Stevan Sinđelić.

– Boj se vodio čitav dan. Turci su napadali u talasima. Poraz je prouzrokovan i sukobom među srpskim starješinama, pa Sinđelić nije dobio pomoć iz susjednih šančeva. Nišlije su ponosne na svog vojvodu Sinđelića, koji je opjevan u nizu narodnih pjesama. Jedan od Nišlija dobrovoljno se prijavio da bude čuvar spomen-kosturnice čegarskim junacima i jednom od najznačajnijih spomenika iz prvog srpskog ustanka spomenika. Šezdesetpetogodišnji Selomir Marković 23 godine čuva spomenik na Čegru. Bez dinara. Posjetioce dočekuje po starom srpskom običaju – pogačom, solju i rakijom.- Svaki dan dočekujem goste, đačke ekskurzije, domaće i strane delegacije, pojedince iz svih srpskih krajeva. Svi ostaju očarani onim što vide – kaže Selomir.
Vojvoda Sinđelić
Polutamu spomenika razbijaju zraci sunca koje kroz staklenu kupolu padaju na lobanje srpskih boraca za slobodu. Čitav snop svjetlosti obasjava jednu od njih, posebno odvojenu zaštićenu prozirnim staklom.

– To je lobanja resavskog vojvode Stevana Sinđelića, koji je hrabro poginuo na Čegru. Turci su poslije boja odsjekli njegovu glavu i dio veza za bijele košulje. Glava je bila postavljena na vrhu kule. Da ne bi bila uništena, narod je godinama čuvao na skrovitom mjestu. Kada je sazidana kapela, postavljena je na ovo postolje – priča Pavlović.  Narod vjeruje da se iz Sinđelićeve lobanje osjeti miris tamjana. Kažu da se onom ko se primakne staklenoj kugli pričini da ona zrači neobjašnjivim i čudnim mirisom koji umiruje dušu.