Fond-Fototeka

Piše: Sofija Pejnović

1. Fond-Fototeka: Nikola Tesla

Arhivska zajednica posvetila je svoje djelovanje čuvanju i zaštiti arhivske baštine, želeći pritom  prikazati arhivsko gradivo kao spomeničko blago. Tako je svaki arhivski zapis jedinstveni svjedok identiteta i  vrijednosti sredine i vremena u kojem je nastao. Sve te zapise možemo prikazat kroz fondove. Ovaj put željeli bismo  spomenuti posebnu arhivsku jedinicu Fond-Fototeka:Nikola Tesla

Fond obuhvaća fotografije koje  su nastale tokom Teslina života, a 1945.g. snimljena je crkva Sv.Petra i Pavla u rodnom Smiljanu, razrušena u II svjetskom ratu. Na fotografijama vidimo Nikolu Teslu od studentskih dana do duboke starosti, njegov laboratorij, njegova otkrića, te razrušenu pravoslavnu crkvu u Smiljanu, kakva je zatečena  1945.g. Fotografije imaju veliku dokumentarnu vrijednost, jer barem djelomično ilustriraju život i govore o sudbini. Nikola Tesla smatra se jednim od najvažnijih osoba povijesti čovječanstva. Nekoliko rečenica koje govore o njegovoj sudbini.
Pitamo se gdje je rođen i u  kakvom je okruženju živio Nikola Tesla, znanstvenik svjetskoga glasa?

Hrvatski pronalazač i fizičar Nikola Tesla porijeklom je iz srpske obitelji. 1884. odlazi u Sjedinjene Države i postaje američki državljanin. Kroz svoj život stvarao je važne izume kao što su  visokofrekventni elektricitet, bežični prijenos električne energije, predvodio je konstrukciju pogona hidrocentrale na Nijagarima… Velika Teslina zasluga je primjena izmjenične struje u širokoj upotrebi. Povremeno  se javljaju priče kako je Nikola Tesla osmislio neke izume koje nikada nije dao u javnost. Također je osmislio preteče radara, iskorištavanje solarne energije, radio na komunkaciji s drugim planetama, zbog čega je bio ismijavan. Nikola Tesla je bio plodan pronalazač, ali neke njegove pronalaske pokušavalo se pripisati drugim pronalazačima. Tesla se danas smatra jednim od najplodnijih genija u elektrotehnici. Umro  je u New Yorku 7. januara 1943. godine, u 87-oj godini života. Istovremeno, u rodnom Smiljanu  genocidni zločini ustaške vlasti počinje 41.godine. Većina njegovih sunarodnjaka Smiljančana nije dočekala kraj rata zbog genocidnog zločina. Uz pravoslavnu crkvu Sv.Petra i Pavla  i rodnu kuću Nikole Tesle nalazimo kosturnicu s 530 žrtava ustaškog terora. To treba istaknuti, a o tome nigdje nema ni spomena. S razlogom se pitamo što bi se dogodilo  i  s velikim znanstvenikom da se kojim slučajem 1941.g. nalazio u Smiljanu? Da je kojim slučajem znao za veličinu tragedije, da li bi bio ponosan na svoju domovinu?. Odvedene familije kojih više nema, opljačkana im imovina. Treba se suočiti s takvom traumatskom prošlošću. Nažalost, sumnju potvrđuje i 1991. kada je bezrazložno srušen njegov spomenik u Gospiću, a još je gori i zabrinjavajući stav da mu tamo uistinu nije  mjesto. Teslin spomenik, rad Frana Kršinića, srušen je 1991.g. Danas istovjetan spomenik čeka u Ljevaonici umjetnina u Zagrebu da  se dozvoli povratak u Gospić, na njegovo mjesto. Što treba reći više! Tako se mijenja lik. Veliki znanstvenik postaje nepoželjan. Nikola Tesla, ponos cijelog svijeta, nije ponos svoje domovine. Mogli bismo zaključiti iz sveg navedenog da se rodio u krivoj domovini. Nažalost, to su traume i briga o stradanju korijena. Tom činjenicom određen je identitet Srba u Hrvatskoj, a sam Nikola Tesla dio je sudbinski nesretnog naroda.

U tom je okruženju rođen Nikola Tesla, znanstvenik svjetskoga glasa!
Zbog takve sudbine  fotografije iz Fototeke Nikola Tesla, koje posjeduje Arhiv, od posebnog su značenja.

2.Fond Vojin Bakić

Arhiv Srba u Hrvatskoj izuzetno je zahvalan gospodinu Dušanu Matiću iz Zagreba, prijatelju Vojina Bakića, što je u nama prepoznao čuvare uspomena i poklonio nam  gradivo koje je posjedovao, vezano za život i  rad velikog kipara.

U fondu se nalaze dokumenti iz života i rada Vojina Bakića, njegove obitelji. privatne prepiske i dopisi, priznanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika, skice, crteži i fotografije Bakićevih radova. Originalne fotografije najvećim su dijelom rad Toše Dabca, umjetnika fotografije.
G.Matić je zadužio Arhiv svojim prijateljstvom i ukazanim povjerenjem, jer bez njega bilo bi teško doći do ovako vrijednih zapisa.Kao bliski prijatelj svjedočio je stvaralaštvu i osobnoj tragediji Vojina Bakića i to podjelio s nama, kako bi mogli bolje razumjeti umjetnikovu ulogu, vrijeme i ambijent u kojem je živio.

Arhiva, unutar datog vremena, prati život i rad Vojina Bakića. Na primjeru umjetnika možemo prikazati povijest i političku problematiku ovih krajeva sve do naših dana, sudbinu  s dalekosežnim posljedicama po čovjeka i po njegova djela.Život i tragična sudbina isprepleteni s povijesnim događajima kroz II svj. rat pa do danas, detalji o njegovom tragičnom životu i bogatom umjetničkom radu koji se rasplamsavao od 1945., da bi  osobne teškoće pretočio u plodan rad.Nije dovoljno podsjetiti samo na važnost umjetničkog stvaralaštva i ostavštine, već je nužno ukazati i na stanje u kojem se nalaze devastirani i srušeni spomenici i umjetnikov atelje u Rokovoj 10, tretiran zadnjih godina kroz politiku i ideologiju.

Umjetnik je svojim dometima nadilazio nacionalnu pripadnost i državne granice, stvarajući djela univerzalne vrijednosti koja pripadaju čovječanstvu. Bio je pojedinac koji se svojim životom i  djelom uzdigao iznad vremena i prostora. A zanemaren je zato što je bio Srbin, baš kao i Tesla čiji je spomenik, rad Frana Kršinića, srušen 1991.g. Danas istovjetan spomenik čeka u Ljevaonici umjetnina u Zagrebu da  se dozvoli povratak u Gospić, na njegovo mjesto.Ime vrsnog kipara Vojina Bakića zapostavljeno je s razlogom.
Bakićevi spomenici posvećeni su antifašističkim borcima i žrtvama, među kojima je i najuža kipareva rodbina.
Malo tko nije čuo o porodici  Bakić, o tragično stradala četiri brata  u Jadovnom.
Djela s potpisom velikog umjetnika njegov je dug prema sredini i prema stradalnicima.
Živio je u tragičnom vremenu, pokušao je spomenicima odati počast mnogim znanim i neznanim žrtvama, radom  pobijediti, a doživio je devastaciju. Jer nisu znali i željeli cijeniti njegov rad.

Problematično stanje Vojina Bakića u kojem on živi, uvjetovano okolnostima i problemima, ograničenjima mimo njegove volje, zabrinjavajuće stanje sredine i njegova borba, nesporazumi i problematični odnosi.Budući da se radi o velikom umjetniku, za sve ljubitelje i poštovatelje važno je da se što više tragova popiše i sačuva; dokumenti, fotografije, studije za spomenike.

U Arhivu su skupljene  fotografije i zapisi  umjetnika koji progovaraju  i o trenutku u kojem djela nastaju.
Sam fond je skroman po obimu, ali je koristan i dobar svaki trag o njegovom radu, odgovornost prema djelu i želja da zapisi ne budu raspršeni. U fondu su razne fotografija koji prikazuju doživljene trenutke, kao način održavanja uspomena. Dokumentacija koja podsjeća na uspjehe koje je Bakić postigao u životu, sudjelovanja i priznanja na uglednim svjetskim izložbama. Vojin Bakić je veliki kipar dvadesetog stoljeća, umjetnik velikog formata.1990. počelo je miniranje i rušenje Bakićevih spomenika i skidanje spomen ploča:
Spomenik Petrova Gora devastiran je spomenik na platou ispred ulaza u spomen park Dotrščina unakažen je raznim fašističkim znakovima.Skinuta je brončana bista Josipa Broza Tita u Velikom Trojstvu.Skinuta je Spomen-ploča Braći Bakić s obiteljske kuće u Bjelovaru Promijenjen je naziv ulice Braće Bakić u Bjelovaru. Promijenjen je naziv škole Milan Bakić-Baja u Bjelovaru. Skinut je natpis s obiteljske grobnice u Bjelovaru, na groblju Sv.Andrija, razred I, polje 1, grobnica 134/007. Nestao je krst Vojina Bakića s porodične grobnice na Mirogoju. Srušen je spomenik Bjelovarac u Bjelovaru, podignut 1946./1947.godine, poklon umjetnika rodnom gradu u čast poginulim borcima i žrtvama fašizma, s odavanjem počasti ubijenoj braći. Skinuta je metalna ploča s autorovim imenom i nazivom djela, koja je bila pričvršćena na postamentu Bakićeve skulpture Razlistana forma, u Gajevoj ulici ispred hotela Dubrovnik.Devastiran je atelje u uvali Duboka, Grščica, na otoku Korčula. Spomenik Gudovčan ili Pred streljanje u Gudovcu srušen je i bačen u šikaru. Spomenik je podignut u spomen na Srbe iz sela Gudovca, streljane u aprilu 1941., a identificirano je 195 žrtava. Spomenik palim borcima ispred škole u Čazmi miniran je 1991.Spomenik pobjedi naroda Slavonije, Kamensko, miniran je 1991.
Srušeno je poprsje Ivanu Goranu Kovačiću u Karlovcu. Spomenik bilogorskim borcima u  Bačkovici, oko 20 km od Bjelovara, srušen je 1992. Umjetnik je znao  za rušenje spomenika u Bjelovaru i Gudovcu, odmah nakon počinjenja. Njegova sudbina bila je obilježena tragikom krivnje-uvijek kriv, on i sve njegovo, u ime države i pokreta. 1941., kada je izgubio 4 brata i 1991. kada je djelomično izgubio svoj umjetnički rad koji je bio smisao njegovog života, a sve zbog  stvaranja nove države. Tako Bakićeva umjetnička, stvaralačka uloga također postaje tragična. Treba spomenuti i čudan splet sudbine, vjenčanje unuka Franje Tuđmana  sa unukom Vojina Bakića, slavnog kipara čiji je opus devastiran krajem 20. stoljeća, upravo pod Tuđmanovom vlašću. Velikom kiparu dvadesetog stoljeća spomenici su sistematski rušeni i uništavani. A danas su mogli biti dio svjetske kulture!

3.Stradanja Srba na Jadovnom i u Gradu Gospiću

Arhiv Srba u Hrvatskoj nastoji prikupiti i sačuvati svaki zapis koji govori o historiji Srba u Hrvatskoj, o vjekovnom postojanju Srba na ovim prostorima, osobito danas kada hodamo po opustošenim područjima Hrvatske.
I nakon punih 70 godina nama je izuzetno važno to  vrijeme. Osvrćemo se na najkrupnije događaje stoga što su ta zbivanja bila od historijskog značaja za  Srbe na ovom prostoru.
Odmah nakon što je uspostavljena Nezavisna država Hrvatska doneseni su propisi koji su ozakonili teror i odredili državne institucije koje će teror provoditi. Dolaskom Pavelića na vlast Srbi su se našli pred događajima koje prvih dana nisu mogli razumjeti…odvođenje ljudi u logore, neizvjesnosti što se s njima dogodilo, a potom vijesti da su ih ustaše na najzvjerskiji način ubili i bacili u jame, prevare sa pokrštavanjima…strah za goli život, a bol za najmilijima postali su svakodnevica…
Gospić i okolina odmah su postali stravično mjesto stradanja srpskog naroda. O   stradanjima u gospićkoj kaznionici i logoru u Jadovnom postoje brojni zapisi. Opće je poznato da je glavni ustaški zadatak bio što brže likvidiranje Srba, a nakon odvođenja i ubijanja ustaše su nesretnicima pljačkali preostalu imovinu.
Gospić je bio mjesto ustaškog progona i po onome što se u doba NDH tamo događalo očigledno je da je bilo  s osnovnim zadatkom da likvidiraju što veći broj Srba.
Gospić i okolne jame postali su u prvim mjesecima ustaške vlasti glavna mjesta stratišta. Nisu bili sigurni ni oni koji su svoje sklonište potražili duboko u šumi, jer su  ustaše i u zbjegovima ubijali ljude.

Postoje brojni tragovi o  gospićkoj kaznionici i logoru u Jadovnom, o načinu likvidiranja žrtava, o ubijanju, pa čak i o tome da su logoraše, često i polužive, bacali u jame. Najčešće su ih vezivali žicom za ruke, po više u grupi, ubijali ih kundakom, maljem, nožem, gurali ih u jamu. Iz jame su se mogli čuti ljudski krici i vapaji.  Jadovno je bilo gubilište za bezbrojne žrtve sa  cijele teritorije NDH. To je bio ustaški logor u koji su 1941. godine ustaše odvodile žrtve svog terora da bi ih tamo pobili. Jadovno je bio prvi ustaški logor.  Gospićka  kaznionica je bilo mjesto u koje su zatočenici  najprije stizali i gdje se vršio raspored za logor. Uz  logor nalazile su se jame u koje su ustaše  bacale svoje žrtve. Uz Šaranovu jamu postoje još i druge  jame koje su ustašama služile za zatiranje tragove svojih pokolja.

1944. godine osnovana je Zemaljska komisija NRH za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača. Ta je komisija imala osnovni zadatak da prikuplja podatke o zločinima, osobama, vrsti zločina, mjestu i načinu izvršenja zločina. Ona je prikupljala materijale pomoću kojih se utvrđivala odgovornost i postojanje zločina koji su počinjeni u Drugom svjetskom ratu. Fond Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu i broji 749 kutija.
Arhiv Srba u Hrvatskoj posjeduje djelomično preslike gradiva.

U fondu se nalaze odluke o utvrđivanju zločina s dokaznim materijalom, te imenik i kartoteka žrtava i zločinaca. Nas su zanimali dokumenti o progonu i pogibiji Srba, zakonski propisi 1941-1945., popisi stradalih po logorima. Ovaj  fond sadrži podatke o stradanjima Srba i jedan je od važnijih za proučavanje prošlosti srpskog naroda na području Hrvatske. Fond  u svakom slučaju sadrži dragocjena svjedočanstva. Za pregledavanje i kopiranje dijela gradiva potrebna je dozvola ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva zbog osobnih podataka koji se nalaze u dokumentima kao dokaznom materijalu (prijave zločina, zapisnici sa saslušanja, podaci o ratnim zločinima, popisi žrtava, izjave svjedoka). Listajući zapise saznajemo.
Odmah po uspostavi NDH osnovan je logor Jadovno koji je bio samo privremeno prihvatilište žrtava određenih za likvidiranje u jamama. Jame su bile uobičajno mjesto za ubijanje.

Mnoge žrtve dovozili su vagonima na gospićku željezničku stanicu iz svih krajeva ustaške države, ispretučene i krvave. Svakodnevno  su prolazile kolone svezanih ljudi kroz Gospić, pa dalje u pravcu zaseoka Jadovno,  koji se nalazi duboko u Velebitu. U gustoj šumi ustaše su smjestile logor Jadovno i ogradili ga bodljikavom žicom. U takav prostor 1941.g. pristizale su grupe zatočenika,većinom Srba, ali i Jevreja, Roma, svih onih koji su bili nepoželjni u NDH  i stavljeni izvan zakona. O  hapšenjima Srba i njihovom odvođenju u gospićku kaznionicu već u aprilu 1941. godine postoje brojna svedočenja i živi ljudi koji to pamte., a takođe i svedočenja o tome da su hapšenici odmah zatim odvođeni prema Velebitu, na Jadovno. U avgustu 1941. ustaše su počele likvidirati logor, ali kaznionica u Gospiću bila je puna sve do 1945.g., odatle su žrtve odvodili, vezane lancima i žicom, bacali u jame, gdje im se život završavao. 14.septembra 1944.g. u  Gospiću je   počelo masovno hapšenje preostalih Srba. Sve pohvatane žrtve, kojih je bilo preko 200, strpane su u gospićku kaznionicu, u čelije tako pretrpane da se nisu mogli kretati. Mučili su ih i zlostavljali do te mjere da su žrtve padale u nesvjest. Narednog dana nastavljena su hapšenja Srba, oko 50 osoba, uglavnom žena i djece. 09.oktobra 1944. uslijedilo je završno hapšenje Srba iz Gospića, ukupno oko 120 osoba, najviše žena i djece. Svi uhapšeni bili su također zatvoreni u kaznionicu, a potom je uslijedila pljačka njihove imovine.Kolike je razmjere imalo to mučenje i zlostavljanje najbolje ilustrira činjenica da su mnogi u samom zatvoru umoreni batinama i glađu. Sve pohvatane žrtve ovog masovnog hapšenja likvidirane su na okrutan način, a njihova imovina je opljačkana. 15.02.1945. prva grupa od 20 žrtava iz gospićke kaznionice obješena je po drveću u Gospiću. Sljedeća grupa od također 20 žrtava obješena je istog dana  na cesti prema Karlobagu. 06.03 1945.g. grupa od 20 građana i 10 zarobljenih partizana bila je mučena i dotučena je u Smiljanu. Povod ovom nečuvenom masakriranju nedužnih Srba i ratnih zarobljenika  bio je taj što je po nepoznatim osobama tih dana ubijen općinski blagajnik. Budući da se počinitelji nisu pronašli, a na osnovu tadašnje zakonske odredbe o zaštitnim mjerama, izvršena je odmazda nad nedužnim ljudima. Neke od ovih žrtava su povješali, a neke zaklali.

18.marta 1945.g. posljednja skupina zatvorenika, uglavnom žena i djece, odvedena je iz kaznionice u Gospiću, polumrtvi, tako da su od iznemoglosti padali po dvorištu kaznionice dok su ih vodili prema kamionima da bi ih   likvidirali kod Janjče, u Macolinoj jami. 4. aprila 1945. partizani su ušli u Gospić. Neprebrojive su žrtve koje je srpski narod dao u vrijeme NDH, a među tim žrtvama su i one koje su se dogodile na području Gospića.  Iz poštovanja prema ubijenim,  ispred zgrade Suda i zatvora u Gospiću, u gradskom središtu, poslije rata postavljen je spomenik.  O broju žrtava gospićkih logora i stratišta postoje samo procjene, preciznih brojki nema, variraju cifre, ali one ne ublažavaju ustaški zločin.
Gospić! Da  li danas postoje neka obilježja po kojima se vidi da je u tom gradu od 1941. do 1945. bio koncentracioni logor za masovno uništenje? Nažalost, Gospić je uistinu mjesto, simbol ustaških pokolja. Danas se te žrtve ne priznaju ni tamo gdje su se one uistinu dogodile. A spomenik svim žrtvama fašističkog terora 1941.-1945.g je uklonjen! Zato  Arhiv čuva sjećanje na mnoge znane i neznane, zvjerski ubijene, obnavlja sjećanja i poštujemo žrtve. Zar ne zaslužuju spomen? Spomen otkriva istinu kao  našu stvarnost. Za sve nevine žrtve zaborav je najteža uvreda! Stoga Arhiv skrbi i vraća nas u ta vremena, u cilju očuvanja, da ne bi žrtve netragom nestale. I nikada da ne budu pokrivene zaboravom!

Za ovaj sažetak podataka o stradanjima Srba na Jadovnom i u Gradu Gospiću korišteni su izvori po slijedećim kategorijama:

1.Službeni dokumenti nastali radom upravnih, pravosudnih i drugih tijela Nezavisne Države Hrvatske koji se u Hrvatskoj danas čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu i u regionalnim arhivima. 
2.Dokumenti nastali nakon 1944. radom komisija Narodne Republike Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (Zemaljska komisija u Hrvatskom državno arhivu te okružne, općinske i gradske komisije u regionalnim arhivima). Ova dokumentacija sadrži detaljne podatke o zločinima i žrtvama po logorima i različnim mjestima.
3.Navedeno gradivo je nastalo u istražnim procesima nakon 1945.godine, protiv optuženih za zločine u II. svjetskom ratu.
4.Različite druga gradiva, memoari i privatni arhivi.
Popis fondova i zbirki Hrvatskoga državnog arhiva iz kojih je korišteno gradivo o stradanjima Srba na Jadovnom i u Gradu Gospiću:
1.Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske  1941-1945
2.Zemaljska komisija Narodne Republike Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih  pomagača 1944-1947.
Komisija je 1947.g. prestala s radom, a poslove u njenoj nadležnosti preuzelo je Istražno odjeljenje Javnog tužilaštva NRH
Dokazi – Izjave svjedoka:
Zapisnik Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – br.1417/45.
Zapisnik Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – br.2076/45.
3.Zbirka memoarskog gradiva (sadrži sjećanja pojedinaca).
4.Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 20

4.Arhiv Srba u RH

Uviđajući neophodnost, značaj i važnost jedne arhivske ustanove, a po ugledu na slične ustanove, u  novembru 2006. osnovan je Arhiv Srba u Hrvatskoj, kao odjel SNV-a koji se bavi prikupljanjem gradiva koje je vezano za povijest Srba u Hrvatskoj. Prve muke i iskušenja u procesu stvaranja Arhiva bile su na pronalaženju arhivskog gradiva, razdvojenog  po pravoslavnim crkvama, školama i privatnim  bibliotekama. Skupljalo se sve što je bilo od kulturnog značenja za Srbe u Hrvatskoj i te vrijednosti pohranjivalo u jednoj sobi, potom u dvije manje tavanske prostorije koje nam je ustupila SKD Prosvjeta, na čemu je Arhiv izuzetno zahvalan. Sredstva kojima je Arhiv u početku raspolagao bila su vrlo skromna. Značajan korak u pogledu osiguravanja povoljnih uvjeta za rad Arhiva učinjeni su adaptacijom arhivskog prostora, što je olakšalo rad i izvšenje obaveza koje su mu stavljene u zadatak. Danas u Arhivu imamo gradivo i dokumente važne za kulturni život i cjelokupnu prošlost  Srba u Hrvatskoj. U kratkom roku skupljeni su  gradivo i važni dokumenti,  kao potvrda srpskog nacionalnog identiteta u Hrvatskoj. Radilo  se uglavnom na pronalaženju, evidentiranju i prikupljanju arhivskog gradiva i knjižnog fonda. Arhiv odmah formira  biblioteku i bogatu zbirku periodike. Paralelno s rastom, Arhiv  mijenja kadrovsku strukturu, pa danas  ima pet zaposlenika.

Iako  su  nekada davno pri  SKD“Prosvjeta“,  odmah poslije osnutka,  postojali  Arhiv Srba u Hrvatskoj i Biblioteka,  odlukom Glavnog odbora 1953.g. rasformirani su, a bogati književni fond predat je Muzeju Srba u Hrvatskoj, koji je 1964.g. prestao biti samostalna ustanova i postao odjeljenje Povijesnog muzeja Hrvatske.
U međuvremenu je mnogo dokumenata srpske zajednice u Hrvatskoj nestalo ili je uništeno i završilo tko zna gdje. U pojedinim bibliotekama izdvajane su sve knjige pisane ćirilicom i uništavane. Na takve probleme trebalo je hitno reagirati. Oformljeni   Arhiv Srba u Hrvatskoj skuplja bibliotečno i arhivsko gradivo, razne spise i korespodenciju .
Srpsko narodno vijeće je početkom 2008. dobilo rješenje o kategorizaciji stvaratelja arhivskog gradiva od Hrvatskog državnog arhiva.  Stvaratelji arhivskog gradiva su pojedinci, obitelji ili pravne osobe čijim djelovanjem ili radom  ono nastaje. Svakodnevno se stvaraju jedinstveni i autentični zapisi koji svjedoče o nečijem postojanju i radu. Tako je svaki arhivski zapis jedinstveni svjedok identiteta i  vrijednosti sredine i vremena u kojem je nastao. Najvećim dijelom to su spisi i arhivsko gradivo udruga, političkih stranaka, istaknutih obitelji i pojedinaca. Arhivska zajednica posvetila je svoje djelovanje čuvanju i zaštiti arhivske baštine, želeći pritom  prikazati arhivsko gradivo kao spomeničko blago.

Danas Arhiv posjeduje slijedeće arhivske jedinice:
1.    Fond Srpsko narodno vijeće  Većina gradiva nastala je od 1997.g. i predana je Arhivu odmah po njegovom osnutku. SNV je stvaratelj samog gradiva
2.    Osobni  fond Vojin Bakić  U fondu se nalaze dokumenti vezani za život i rad Vojina Bakića, njegove obitelji, privatne prepiske i dopisi, priznanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika, njegove skice i razne fotografije. Gradivo je poklonio Arhivu Srba u Hrvatskoj g.Dušan Matić.

Fond: Gojko Matić – selo Divoselo

G. Gojko Matić ustupio je Arhivu Srba u Hrvatskoj svoje zapise i memoarsko
gradivo o selu Divoselu.

Željeli bismo mu zahvaliti, ponovivši njegov apel. Osnovna poruka, o kojoj javnost malo zna, a što bi se željelo istaknuti je da se  05.08.1941.g. u selu dogodio strašan zločin. Ustaše su izvršile masovan pokolj u kojem je stradalo  907 nevinih duša, žitelja sela Divosela, te susjednih Čitluka i Ornica. Mnoštvo ljudi okupljeno je u predjelu Kruškovače. Narod  je došao, ne sluteći zlo.
Kad je pokolj počeo, nastao je paničan vrtlog, uplašena lica, izbezumljena od straha, dozivanja i krici. Za g.Matića, živog svjedoka ove tragedije, tada dječaka od 12 godina, slika je ostala neizbrisiva. Sva ta tužna lica pratila su ga cijeloga života.

U nekadašnja vremena, prije II svjetskog rata, Divoselo je bilo veliko selo u kojem je sve vrvjelo. G.Matić u svom apelu navodi da su  pomenuta sela brojala 2800 duša, a Srpska pravoslavna crkva 1924.g. imala je popisanih 3551 žitelja toga kraja. U teške dane II svjetskog rata ustaše su harale mirnim srpskim selima i ubijali nedužne civile, žene, djecu, starce.  Cilj je bio da netragom nestane srpski narod, da se ne spominje, kao da nikada ovdje nije ni postojao.Ukupno je u ratu stradalo 1300 seljana. U sjećanje na žrtve svoga naroda u selu je podignut Spomen-dom. Kada se povede  razgovor o vremenu i prikaže cijeli kalendar događanja i faza života, javnosti možemo predstaviti jedno uništeno selo, tipično za povijest srpskog naroda u Hrvatskoj. Zaključujemo- Divoselo je simbol genocida. To je ono što želi istaknuti g. Matić, za sve Divoseljane i susjedne Čitlučane, sve pripadnike srpskog naroda čiji su najmiliji stradali samo zato jer su tako nalagali fašistički zakoni Nezavisne države Hrvatske. Poslije tih teških godina, bez obzira na svu tragediju, Divoseljani su znali krenuti dalje. Uzdignuli su svoje selo, ne zaboravaljajući tragediju, ali spremni na novi život, ojačani nadom u bolje. Bez obzira na nekadašnje ratne strahote, selo je ponovo oživjelo. Organizirali su život, trošne kućice zamjenili udobnim domovima, primjereno 20.stoljeću.
Nažalost, 1993.g., u akciji Medački džep, selo je ponovo sravnjeno. Pitamo se da li će se ikada obnoviti, ili će samo u Arhivu Srba ostati zapis da je nekada postojalo selo Divoselo koje je 1993.g. Hrvatska vojska do temelja uništila. Danas se u Divoselo može otići jedino zbog komemoracije. Zar ovaj apel ne govori mnogo. G.Matić progovorio je u ime svog sela i svih nedužnih žrtava svoga naroda. Stoga ga Arhiv Srba podržava i pridružuje mu se.