Skip to content Skip to main navigation Skip to footer

AKADEMIK LJUBA POPOVIĆ – ZAŠTO SAM NA SPISKU ZABRANJENIH LJUDI ?

Od demokratije mi uvek pozli

Dugo nisam ni znao da postoji pojam “nacionalista”, iako sam živeo i u Kraljevini Jugoslaviji i u Brozovoj Jugoslaviji, a ako sam poslednjih godina postao nacionalista, onda je to zahvaljujući Zapadu koji mi se smučio nepravednim napadima na Srbe i Srbiju..
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji obeležio je mete: u svom izveštaju za 2007. godinu objavljenom u knjizi “Samoizolacija – realnost i cilj” registrovali su 57 srpskih “nacionalističkih” intelektualaca u zemlji i dijaspori, “koji su do sada uspešno izbegli bilo kakvu odgovornost za svoje delovanje”. I dok se čekaju strelci, neki u Srbiji žale što nisu na crnoj listi predsednice Helsinškog odbora Sonje Biserko, poput vladike Artemija koji smatra “da je Srpska pravoslavna crkva unižena što se među časnih 57 imena ne nalazi nijedno ime nekog od veledostojnika SPC-a”.
A evo šta je jedan sa spiska “nepodobnih”, akademik i slikar Ljuba Popović iz Pariza, rekao za “Vesti”.
– Da je ta žena lepog imena (Sonja Biserko je, zaista, lepo ime), koju nikad u životu nisam upoznao, niti znam šta je uradila za našu državu, niti ko joj je dao pravo da određuje kriterijume, dakle, da je u pitanju neka lepa dama, plavokosa i plavooka – ja bih joj ovaj ispad, možda, i oprostio. Ali ako ne poseduje navedene atribute, onda bih joj posavetovao da porazgovara sa svojom savešću.
U ovim rečima, koje je izgovorio velikan slikarstva, srpski akademik, 45 godina žitelj Pariza, 74-godišnji Ljuba Popović, sadržana je sva ironija prema osobi koja sebi dozvoljava da pravi listu za odstrel, da kroji sudbinu ljudi koje ne poznaje i sebi dodeljuje funkciju vrhunskog arbitra. Tu nevericu i iznenađenje kojima je propratio zluradu informaciju “plaćene osobe”, Ljuba nije uspeo da sakrije, zbog čega je ekskluzivno, mada nerado, pristao da “aferu” prosudi i u njenom političkom kontekstu.

Put u pakao

Akademik Ljuba primio je novinarku “Vesti” u svom pariskom ateljeu, nedaleko od Luksemburškog parka. Na petom spratu, krov je, takoreći, pretvoren u nebo koje je Ljubi saveznik u slikanju platna, ponajčešće, velikih dimenzija. Tog dana, atelje je, kao i uvek, blistao u lepoti. Naspram Ljube nalazio se diptih sa naslovom “Put u pakao”, što se savršeno uklopilo u razradu situacije koja prati našu politiku, političare, Srbiju, Evropu, te i sve nas kao, valjda, razumna bića ove planete.
Razgovor smo započeli konstatacijom: “Da nije smešno, bilo bi tragično” jer godišnji izveštaj Helsinškog odbora za ljudska prava koji treba da rekonstruiše državu tako što će poslati intelektualce u progon ili ih staviti pred streljački vod, nezamisliv je u imalo civilizovanom svetu.
– Dugo nisam ni znao da postoji pojam “nacionalista”, iako sam živeo i u Kraljevini Jugoslaviji i u Jugoslaviji Josipa Broza. A poslednjih godina, ako sam postao nacionalista, onda je to zahvaljujući Zapadu koji mi se smučio nepravednim napadima na Srbe i Srbiju.
Na to akademik Ljuba kreće u analizu:
– Na Srbiju su izvršeni razni udari. Prvo joj je uništena vojska, kako reče onaj u zatvoru, Legija: “Vojsku su sveli na lovačko udruženje.” Posle vojske, izvršen je veliki udar na sport, pa smo u sportu ostali samo na individualnim varijantama, a onda je na red došla kultura i to tako što su se takozvane nevladine organizacije ubacile u vrhove državnog aparata i počele da uvoze iz inostranstva stvari koji ne odgovaraju našem mentalitetu. Tako smo dobili performanse, zapadni kič i zapadno đubrište, koje našu kulturu sistematski uništavaju.

Ničiji vazali ni robovi

Na tome se nije stalo, tek slikar Ljuba nastavlja:
– Tu spada i aktuelni raskol u crkvi, koji je došao iz istih sumnjivih izvora. Oni koji hoće Srbiju da unište, shvatili su da moraju i crkvu da likvidiraju jer je crkva jedan od stubova srpskog jedinstva. I sad, kao šlag na torti, dolazi i varijanta sa “tom gospođom”, neka vrsta “seče knezova” jer podrazumeva otkidanje glave onima koji vrede na kulturnom planu Srbije i koji joj daju sjaj. Bez ikakvog ličnog preterivanja, samo primećujem, da u svim umetničkim monografijama, knjigama, katalozima i sl, objavljenim o meni kod nas i u svetu, piše: “Ljuba Popović, Srbin.” Znači, ja sam toj zemlji na neki način osvetlao obraz sa kulturne strane.
Na nezaustavljivu priču o ulasku u Evropu, Ljuba nadovezuje:
– Pripadnost Evropi se ne može ostvariti na način koji sprovode sadašnji političari, već na širem, kulturnom planu. Znači treba da imaš fizionomiju, sređenu državu i autentičnu, sopstvenu kulturu. Samim tim će ulazak u Evropu biti logičan i moguć. Svaki drugi način od nas pravi vazale ili, još gore, robove.

Elita vrhunskih hohštaplera

A ta Evropa je ovakva:
– Kod nas postoji ogromna težnja da se ide ka Evropi, a da se uopšte ne shvata šta je u stvari ta Evropa i kakvi mehanizmi su na snazi u savremenom svetu. Vrlo dobro znamo da su Evropu silom pokušavali da osvoje i Napoleon Bonaparta, i Hitler, i Staljin. Svi su oni imali pogrešne metode, fizičko osvajanje im nije uspelo. Nova imperijalna elita je generacija vrhunskih hohštaplera koja je shvatila da narode ne treba pokoravati fizičkom snagom, nego novcem. Ovaj metod se bazira na uceni kreditima i ekonomskim mahinacijama.
– Takođe je pogrešno misliti da je Evropa za nas jedino rešenje i zaboraviti da postoje Rusija, Kina, Indija i druge velike zemlje sa kojima možemo da sarađujemo, a koje nas neće uvaljivati u zamke o hvatanju Karadžića, Mladića i slično, niti na nama primenjivati metod “štapa i šargarepe”, ističe naš sagovornik i ponovo se vraća na “gospođu Biserko”, koju, verovatno, iritira to što je on, u jednom trenutku, izjavio da je “na strani Karadžića i Mladića i onih koje juri policija”. Zato mu se nametnula i jedna uspomena iz detinjstva.

Na strani progonjenih

– Godine 1939, u kafanu-bakalnicu koju je držao moj otac, u jednom selu između Tuzle i Zvornika, jedne noći treskom su se otvorila vrata i ušli su žandari vodeći dvojicu bosonogih, prljavih i čupavih hajduka sa ogromnim okovima na nogama. Žandari su seli za jedan veliki sto i naručili pivo, a onim bednicima, gurnutim u ugao – bokal vode. Kao detetu, to mi se strašno urezalo u pamćenje i stao sam na stranu hajduka. Posle, čitajući “Gorskog cara”, bio sam na strani hajduka Đurice, a i u “Robinu Hudu” nisam mogao da navijam za one koji ga jure po Šervudskoj šumi.
– Dakle, kao slikar, ne mogu da budem na strani onih koji proganjaju. To nije politička izjava, već izjava kreatora koji pokušava da vidi svet na drugi način. Takav stav, verovatno smeta novim lovcima na državne neprijatelje i inspiriše ih na “velesrpske” prozivke.

Umovanje nižeg reda

U svom višedecenijskom opredeljenju slikar Ljuba ostaje čist i stamen i pupčanom vrpcom vezan za maticu, smatrajući da to nije nikakav greh.
– Zahvaljujući mom višedecenijskom angažovanju na kulturnom planu, nastala je Moderna galerija u Valjevu koja se dokazala kao najkvalitetnija galerija u Srbiji jer izlaže najbolja i najautentičnija umetnička ostvarenja sa našeg tla. Ako sam po mišljenju “te gospođe” pogrešno orijentisan na srbovanje, ipak mora priznati da je ta galerija mnogo veća od greha koji mi ona pripisuje. Ona nije shvatila da su slikari ljudi, sem retkih, koji ne učestvuju u političkom životu. Ja nikad nisam bio član ni Komunističke ni bilo koje druge partije, ali se nisam ni borio protiv njih. Za komuniste sam, kao “plaćenik”, radio ogromne portrete Marksa, Engelsa, Tita… Radio sam i u bioskopu koji se zvao “Radnički dom kulture”, bio kinooperater, cepač karata, izbacivač, ali nikad nisam bio zatvaran. Nikad nisam bio politički angažovan jer smatram da je politika umovanje nižeg reda i da ja s tim nemam ništa. Ja to mogu samo da pratim i da dam poneki komentar, koji, najčešće i nije političan, već poetičan.

Nasleđe bez morala

– Živimo u 21. veku, vrlo teškom civilizacijskom periodu, bez morala. Nekad su naši ljudi imali kulturu i vaspitanje i shvatali da narodu treba u nasleđe ostaviti fakultete, fondacije i slično. A ovi današnji niti imaju kulturu, niti će išta dati kulturi. To je sasvim deseto društvo za koje ne bih rekao da su antisrbi, ali nisu shvatili da teritoriji na kojoj žive, ipak, treba pomoći.
Posmatrajući bistrim okom, Ljuba primećuje da se Srbija veoma teško snalazi u ovim modernim vremenima jer je nespremno dočekala avanturu ulaska u igru ogromne količine novca, za koji se, od doktora Fausta pa na ovamo, “đavolu prodaje duša”.
– Novac je sila koja podriva savremeni svet i spolja i iznutra. Amerika i Zapad učinili su ogromne napore da džakovima sveže naštampanih dolara, rasture Sovjetski Savez. Potom su se okomili na tzv. veliku Jugoslaviju i razbili je po principu koji je identičan Hitlerovom iz 1941. godine. Njegova karta i karta ove današnje rasturene Jugoslavije su skoro iste. A ono što se danas ne shvata jeste da je Srbija u zoni američkog, a ne evropskog interesa i da zato i ne može da uđe u Evropu.
– Zbog Kosova, Srbija je američka teritorija. To je geopolitička igra šaha jer oni sa naše teritorije kontrolišu deo Rusije i Evropu. O tome postoje i pisani dokumenti, pred kojima naši političari poslušno zatvaraju oči. Pa, mi imamo američkog ambasadora koji nam se meša u unutrašnje poslove, imamo Soroša i razne nevladine organizacije načičkane agentima tajnih službi, koje, putem novca, a posredstvom i kolaboranata svih vrsta, podrivaju našu zemlju. Pitam se na čijem platnom spisku je i ta naša “biserna dama”, kome to hoće da se umili pljujući na sopstveni narod i na ljude koji su proneli slavu Srbije.

Sopstveni bedni interesi

Naš sagovornik, akademik Ljuba dotiče i temu demokratije:
– Kad čujem tu reč, meni pozli. Kad čujem da neko priča o demokratiji, a naročito Amerikanci, zgadi mi se svet u kome živim. Demokratija je šarena laža, maska iza koje se zaklanja perfidno lice svetske političko-ekonomske mafije. Razne primitivne budale i hohštapleri mašu barjakom demokratije a pritom misle samo na sopstveni bedni interes. Žao mi je naših ljudi, koji tu igru još nisu prozreli ili se prosto ne usuđuju da pogledaju istini u oči. Jer, nije lako ni biti slobodni strelac, kao ja. Ne pripadati nijednoj ideologiji, nijednoj organizaciji, bilo da je politička, intelektualna, masonska…
– Nikad nisam imao nikakav zaklon te vrste koji bi me štitio, ali zato nikad nisam imao ni šefove pred kojima moram da savijam kičmu, ni gazde kojima moram da plaćam danak časti. Na izvestan način, sam sam svoja “institucija”, što znači i da sam pomalo anarhista. Nemam nikakav odnos prema onima koji imaju finansijsku ili političku moć. Jednom mi je gospodin Karić nudio nekakav novac kao nagradu za životno delo. Odbio sam, objasnivši mu da sam sve pare zaradio rukom i četkicom i da želim da tako i ostane. Uostalom, mene ni novac ni prestiž koji on donosi uopšte ne interesuju, čak mi stvaraju mentalne probleme – kaže na kraju intervjua akademik Ljuba Popović.

Rasprodaja bogatstva

– Bezobzirno američko iživljavanje već smo posmatrali na tlu Koreje, Vijetnama, Iraka, a sad ga evo imamo i kod nas. Još nam samo fali da i ovde otvore neki Gugenhajm muzej i da nas nauče kako se đubre promoviše u umetnost. Kao što su nas naučili da je Mek Donaldsova faširana šnicla zapravo vrhunska gastronomija. Tužno je što će naš narod sve to progutati, što se toliko promenio, što se ponaša prosjački, što stalno očekuje da mu se dodele neke pare umesto da shvati da mu je zemlja bogata, što je spreman da ta bogatstva proda budzašto samo da bi zadovoljio neke dnevne potrebe…

Ne kao Indijanci

– Srbi su žilav narod i pružaju otpor, ali je danas Srbija umorna. Ja idem svaka dva-tri meseca u Srbiju, idem po malim mestima, volim tu zemlju. Ta zemlja je sad, nažalost, na meti Amerike koja oduvek juri neke “Indijance”, neki narod koji živi na prirodan i autentičan način da bi ga “civilizovala” po sopstvenim kriterijumima, odnosno da bi mu isisala vitalnu snagu, upotrebila ga za sopstveni interes i onda ili odbacila kao ispušenu lulu, ili uništila, ili transformisala do neprepoznatljivosti.
Tuzla, Valjevo, Beograd, Pariz…
Rođen sam 1934. godine, u Kraljevini Jugoslaviji, u Tuzli. Majka mi je rodom iz Bosne, a otac iz Valjeva. Godine 1941. prešli smo u očevu kuću u Valjevu. Tu sam završio osnovu školu i čuvenu valjevsku gimnaziju, a onda prešao na studije u Beograd. U slikarstvo sam zabasao čudnim spletom okolnosti. To sam najviše voleo, a to mi je nekako bilo i najlakše u životu. Diplomirao sam u klasi profesora Marka Čelobonovića, a posle toga završio i specijalni tečaj kod Mila Milunovića. Sve se to završilo u septembru 1963. godine, kad sam otišao u Pariz, koji je na planu slikarstva, predstavljao veću avanturu nego Beograd. Od tada, mene predstavljaju, kao “francuskog slikara srpskog porekla” jer u Parizu, živim 45 godina, ovde mi je atelje, banka, ovde mi je sve.

Šta će meni nagrade

– U ovim poznim godinama, kako sam malo stariji, radni dan mi traje do 13 sati, a poslepodne čitam, primam posete, gledam filmove ili idem na izložbe. Nakon sedamdesete godine teško se održati, čovek mora da vodi računa o svakom detalju, o ishrani, o tome na šta troši energiju, šta mora da eliminiše iz života… Ne znam hoću li biti dugovečan, ali je dovoljno 70 godina proživeti u punoj formi i napraviti određeni broj slika. A ja i ne znam koliko sam slika uradio. Malo sam izlagao, nekih petnaestak samostalnih izložbi, imam osam monografija, nikad u životu nisam dobio nijednu nagradu, kad su hteli da mi daju – odbio sam. Dva puta sam se ženio i imam troje odrasle dece.