Arhiv Srba u Hrvatskoj

Fond: Gojko Matić – Divoselo, Čitluk i Ornice

Pripremila: Sofija Pejnović

Arhiv Srba u RH svojim radom, a kroz arhivsko gradivo kao izvor povijesti, želi prikazati položaja Srba na ovim prostorima, kako bi to ostalo na uvid i budućim generacijama.
Zahvaljujući  dobroti pojedinaca Arhiv posjeduje lijepe zbirke gradiva koje se stalno popunjavaju.

Gojko Matić uputio nam je jedan apel i ustupio je Arhivu sve svoje zapise i memoarsko gradivo o selima Divoselu, Čitluku i Ornicama.
Dobiveno gradivo nije samo lokalna povijest, već iz njega dobivamo prikaz  srpskog postojanja i tragedije na ovim prostorima. Željeli bismo mu zahvaliti, ponovivši njegov apel.
Prije  II svjetskog rata, Divoselo, Čitluk i Ornice bila su  sela u kojima su Srbi na ovim područjima aktivno sudjelovali i uklapali se u  način života. Činili su jednu skupina koja je bila vidljiva u svim područjima. Srpska kultura i postojanje bili je prisutno na svim poljima rada i stvaranja, uz čuvanje vlastitih crkava, ustanova i kulturno-prosvjetnih društava.
Nisu  se isticali niti izdvajali od drugih skupina stanovništva,  niti su odustajali od svoje kulture, običaja i načina života, pa čak i  pod nepovoljnim međuljudskim i političkim  prilikama. I kad su počeli pritisci državnih i lokalnih vlasti, nisu olako napuštali svoja područja.

Gojko Matić navodi da su  sela Divoselo, Čitluk i Ornice prije II svj.rata zajedno  brojala
2898 duša,  a Srpska pravoslavna crkva 1924.g. imala je popisanih 3551 žitelja toga kraja.
U svim popisima stanovništva primjetno je kako su brojni Srbi i da nerado prikrivaju  vlastitu narodnost.Prema službenim podacima koje nalazimo u Hrvatskom državnom arhivu, Srbi  su se u najvećem broju izjašnjavali upravo kao pripadnici vlastite narodnosti.
Od provođenja prvih popisa stanovništva 1880. godine, pa dalje, broj Srba u  ukupnom
stanovništvu bio je uvelike prisutan.

U teške dane II svjetskog rata ustaše su harale mirnim srpskim selima i ubijali nedužne civile, žene, djecu, starce.  Cilj je bio da netragom nestane srpski narod, da se ne spominje, kao da nikada ovdje nije ni postojao.

Osnovna poruka Gojka Matića javnosti, ono što on želi istaknuti svojim apelom, to je da se 
05.08.1941.g. u selu dogodio strašan zločin. Ustaše su izvršile masovan pokolj u kojem je stradalo samo u jednom danu  907 nevinih duša, žitelja sela Divosela, te susjednih Čitluka i Ornica. Mnoštvo ljudi okupljeno je u predjelu Kruškovače. Narod  je došao, ne sluteći zlo.

Kad je pokolj počeo, nastao je paničan vrtlog, uplašena lica, izbezumljena od straha, dozivanja i krici. Za Gojka Matića, živog svjedoka ove tragedije, tada dječaka od 12 godina, slika je ostala neizbrisiva. Sva ta tužna lica pratila su ga cijeloga života. Istaknimo, ukupno u II svjetskom ratu  stradalo je  1475 seljana navedenih sela.
U sjećanje na žrtve svoga naroda u selu Divoselu podignut je Spomen-dom. Kada se povede
razgovor o vremenu i prikaže cijeli kalendar događanja i faza života, javnosti možemo
predstaviti uništena sela, tipična za povijest srpskog naroda u Hrvatskoj.

Zaključujemo- Divoselo, Čitluk i Ornice su  simboli genocida. Stoga nikada neće biti zaboravljene ove nevine žrtve ustaškog zločina.
To je ono što želi istaknuti g. Matić, za sve Divoseljane, susjedne Čitlučane i Orničane, sve pripadnike srpskog naroda čiji su najmiliji stradali samo zato jer su tako nalagali fašistički zakoni Nezavisne države Hrvatske.
I poslije tih teških godina preživjeli seljani znali su krenuti dalje. Pokušali su uzdići svoja sela, ne zaboravaljajući tragediju, ali spremni na novi život, ojačani nadom u bolje. Bez obzira na nekadašnje ratne strahote, sela su ponovo oživjelo. Organizirali su život, trošne kućice zamjenili udobnim domovima, primjereno  20.stoljeću.
Nažalost, 1993.g., u akciji Medački džep, sva ta sela ponovo su sravnjena. Pitamo se da li će se ikada obnoviti, ili će samo u Arhivu Srba ostati zapis da su nekada postojala sela Divoselo, Čitluk i Ornice koja su  u akciji hrvatskih oružanih snaga  do temelja uništena u septembru 1993.g.

Danas se tamo  odlazi samo zbog komemoracije.G.Matić progovorio je u ime svog sela i svih nedužnih žrtava svoga naroda. I u pjesmi – Divoselo-  ljubav za svoje ognjište iskazao je mještanin Ilija Vujnović,  gdje stihovima izražava koliko se cijeni rodna gruda.  Kroz pjesmu vješto govori i iskazuje ljepotu i vrijednosti rodnog sela  i svog naroda, da ne odu u zaborav. On nastoji svaku  uspomenu
sačuvati za budućnost. Kroz pjesmu na najdoličniji način izražava i čuva sve ono što svjedoči o prošlosti, te na kraju o crnim danima, zvjerstvu i pustošenju. Privilegiju da mirno žive u svojim domovima Divoseljani nisu imali. Oni su kroz stoljeća požrtvovno i hrabro čuvali svoja djedovska imanja, a sada mukotrpnom radu svjedoče samo ruševine domova i mnogobrojni kameni nadgrobni spomenici pradjedova.
Za ocjenu vrijednosti naroda neophodno je upoznati i njezinu prošlost.Potpuno je prirodno da Arhiv čuva i sakuplja sve domoljubne uspomene. Zadaća Arhiva je, u prvom redu, da sačuva prošlost srpskog naroda i poveže prošlost i sadašnjost za buduća pokoljenja.

Dužnost  Arhiva je da sačuva, koliko je to moguće, kulturnu stvarnost, spomenike i usmenu predaju, sve ono što predstavlja srpski narod, da sačuva spomen za vlastitu spoznaju budućim generacijam i time poveže prošle i buduće naraštaje Kroz arhivu u mogućnosti smo da budemo pobliže u svim važnijim zbivanjima, sjetimo se fašističkih razaranja,  ubistava i strahota i očuvamo važno gradivo za buduća pokoljenja, za povijest Srba u Hrvatskoj, pa  i za svjetsku javnost.
Stoga  sve spomenike, crkveno i arhivsko gradivo općina, crkava i škola nastojimo povezati i tako očuvati kulturnu povijest Srba.
Arhiv prikuplja razna sjećanja iz naše prošlosti, bilo da je to u obliku raznih predmeta ili u obliku raznih spisa, isprava, knjiga i sl. iz vremena krajiških Srba. Nadamo se da će  na tamošnja mjesta dolaziti pojedini potomci tadašnjih krajiških stanovnika.Arhiv nastoji da održi predaju za dolazeća pokoljenja i time poveže prošle i buduće naraštaje

Recimo i to da arhiv nije uvijek vođen, pa je mnoštvo dragocjenog materijala propalo.

Za ovaj prikaz korišteni su slijedeći izvori:

1.ASH – Fond Gojko Matić (memoarsko gradivo sadrži sjećanja Gojka Matića i pojedinaca, mještana sela).
2.Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 20
3. Dokumenti nastali nakon 1944. radom komisija Narodne Republike Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (Zemaljska komisija u Hrvatskom državno arhivu te okružne, općinske i gradske komisije u regionalnim arhivima).
4.Gradivo nastalo u istražnim procesima nakon 1945. protiv optuženih za zločine u II. svjetskom ratu.
5.Različita druga gradiva
Dokazi – Izjave svjedoka:
Zapisnik Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.
6.HDA, Državni zavod za statistiku
7. HDA, „Krvavi septembar u Lici 1993.“Knin, 24.09.1993.

Arhiv Srba u Hrvatskoj

Fond:Dane Mirić Milanković – rodna Krbavica

Piše: Sofija Pejnović

Arhiv Srba u Hrvatskoj u svom sastavu ima fond koji bismo željeli istaknuti. Izuzetnu   čast učinio je g.Dane Mirić Milanković  povjerivši Arhivu na čuvanje sve svoje zapise o rodnoj Krbavici. U prilogu je i  Monografija –Krbavica-  u kojoj čitamo da je posvećena:

-Svim generacijama Krbavčana  koji su stoljetnim mukotrpnim i poštenim radom, slobodarskim opredjeljenjem i ljubavlju dokazivali kako se voli svoj kraj i svoja domovina.
-Krbavčanima koji su napustili ognjišta svojih predaka i otišli u druge krajeve naše zemlje i dalekog svijeta.
-Krbavčanima koji su u toku narodnooslobodilačke borbe, od 1941. do 1945., podnijeli natčovječanske napore i dali velike žrtve za slobodu.
-Krbavčanima koji su pobjedi nad fašizmom darovali živote 68 boraca i 187 žrtava fašističkog terora i rata.
-Krbavčanima koji su svojoj narodnooslobodilačkoj vojsci dali svoju djecu, pružili joj utočište i ljubav, darovali posljednji komad hljeba.
-Krbavčanima koji su u svoje domove s ljubavlju primili borce, ranjenike i izbjeglice iz drugih krajeva.
-Krbavčanima koji su kao pioniri, skojevci, omladinci, članovi organa nove narodne vlasti i društveno-političkih organizacija bili značajni dijelovi široke fronte boraca za slobodu
-Palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz drugih krajeva Hrvatske i Jugoslavije koji su poginuli ili umrli na području Krbavice.
-Novim generacijama Krbavčana – da znaju historiju svojih  predaka, kao poticaj da razvijaju tradicije svoga kraja i da nikada ne zaborave kako su njihovi prethodnici žuljevima i krvlju stvarali život  dostojan čovjeka.

Tužnu priču ima Krbavica. Trnovit put prošle su mnoge generacije kroz stoljeća i mnogo je žrtava palo za  sretniji život u Krbavici. Monografija, koju je pisalo tridesetak Krbavčana kao svjedočenje o četiri stotine godina borbe za opstanak na tom prostoru, ističe da je središnji događaj i značajna godina za sve bila 1941. Kažu da je u Krbavici, kao i cijeloj Lici, oduvijek život bio gola borba da se preživi. Ali to je bila borba sa siromaštvom, sa neimaštinom protiv koje su se borile vrijedne ruke. 1941. nadvilo se zlo fašizma i smrti. Nema kuće koja nije bila zapaljena, ognjišta koje nije bilo razoreno i porodice koja nije platila danak u krvi. G.Mirić je podjelio s nama sve svoje bolne zapise i uspomene, pa tako i bogatu fototeku.Ustupio nam je brojne  fotografije i uistinu ih je potresno gledati. Kada gledamo fotografije koje prikazuju roditelje palih boraca i žrtava fašizma kako sade prva stabla u Spomen parku  u Krbavici, pitamo se zar  se sve baš tako trebalo događati. Uspoređujemo kako je nekad, a kako danas  Krbavica izgleda?
Nažalost, ako vas danas put slučajno nanese u tom pravcu i  ako tamo zastanete, onda ćete vidjeti istinitu priču- tamo se prekinuo život!
A 1924.g., prema Šematizamu Srpske Patrijaršije, Krbavica,  sa selom Trnavac, brojala je 2671 živih duša.
Historija pamti koliko je srpski narod nastradao i koja je zvjerstva pretrpio. Stoga Arhiv Srba u Hrvatskoj skrbi i smatra da sva ta tragedija zaslužuje da se i danas obilježava, kao svojevrsni spomenik ljudima i događajima.